“U prvom osnovne čitala sam časopis za djecu, Mali Koncil – Mak i naišla na rubriku pisma iz misija.

Ta rubrika u Malom koncilu bila je moj prvi susret s Afrikom i mogu vam reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Upijala sam sve što sam našla o Africi i sanjala kako ću i ja kad narastem otići igrati se s tom djecom koja su jako siromašna i jako sretna”, istaknula je U intervjuu za naš portal Marijeta Sivrić koja je svoju želju iz djetinjstva i ispunila – volontirala je 5 tjedana u domu za nezbrinutu djecu Mali dom Svetog Ante u misiji kod hrvatskog misionara fra Mire Babića

Marijeta ima 26 godina, odrasla je u Čitluku. Završila je Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, a trenutno radi kao pripravnica u Centru za autizam. Želja iz djetinstva ju nije napuštala do njezine 26. godine kada se konačno zaputila prema Keniji.

Kad si otišla ondje? Koliko si ostala? Što si radila?

U Africi sam bila 5 tjedana. Volontirala sam u domu za nezbrinutu djecu Mali dom Svetog Ante u misiji kod hrvatskog misionara fra Mire Babića. Nakon Malog doma volontirala sam organizaciji Alfajiri street kids. U Malom domu su smještena djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, velik broj njih s teškoćama u razvoju. U Africi se često takva djeca smatraju sramotom, skrivaju ih često i zlostavljaju. Tako je jedan simpatičan dječačić živo u kokošinjcu svojih roditelja dok nije došao u Mali dom. Svatko od njih ima svoju potresnu priču. Međutim, u Malom domu žive kao velika obitelj koja se međusobno voli i brine jedni o drugima, a i nas volontere su primili kao svoju veliku braću i sestre. Zadnjih tjedan dana provela sam u Nairobiju s organizacijom Alfajiri kids art gdje sam radila s djecom s ulice. Mislila sam da sam bijedu vidjela u fra Mirinoj misiji, međutim, za ono što sam srela u Nairobiju me ništa nije moglo pripremiti. Toliko djece koja žive na ulici, mole te da im kupiš komadić kruha, izloženi svim oblicima zlostavljanja koje ti mogu pasti na pamet nisam mogla ni zamisliti.

Kako je odlazak u Afriku utjecao na tebe?

Mislim da Afrika svakog promjeni, htio to ili ne. Na mene je jako utjecala bijeda ljudi s kojima sam svaki dan boravila i koje sam zavoljela. Jedno je gledati toliko siromaštvo preko medija, a drugo vidjeti ga svojim očima. Bilo mi je jako teško gledati djecu u tolikoj bijedi. Ono što sam naučila, tj. morala naučiti je predavati Bogu ono što me muči. Učila sam vjerovati mu i naći razlog za zahvalnost i onda kad ništa nema smisla. Za takvu zadaću imala sam najbolje učitelje. Jedan od njih je dječak s ulice koji je zarađivao tako što je išao u centar grada i propovijedao. Kada su ga dragi ljudi iz organizacije u kojoj sam volontirala sklonili na sigurno on je nastavio propovijedati drugoj djeci. Na pitanje zašto to radi, sa sjajem u okicama je odgovorio: „Zato što je Bog dobar prema meni i ja sam mu jako zahvalan“. Kada to kaže dijete koje živi u bijedi kakvu nikad nisi mogla ni pojmiti, to jednostavno mora utjecati na tebe.

Postoji li neki događaj koji ti se osobito urezao u sjećanje?

Vraćala sam se jedno poslije podne iz Malog doma i srela mladu ženu s hrpetinom drva na leđima i bebom zavezanom ispred sebe. Činilo se da jedva hoda pod teretom. Kada sam došla do nje zamolila me da joj pomognem. Htjela sam pomoći s drvima, međutim, inzistirala je da bijelci ne mogu toliko ponijeti i dala mi bebu koja je spavala. Kada smo došli do njezine kuće vidjela sam da je siromašna čak i za Afričke pojmove. Bez obzira na to odmah mi je poslužila ručak. Za nekoliko dana sam je pitala, kako to da je meni poslužila ručak, a jedva ima za sebe, objasnila mi je: „Kada imaš zadnji tanjur ugalija, ako pojedeš ionako više nećeš imati ništa, ali ako dadneš nekom drugom, Bog će ti providjeti novo“. Toliko je vjerovala Bogu da sam se čudila kako se brda oko nje ne premještaju. Međutim, premjestila je brda u mom srcu i ja sam zaključila da ću računati u svom životu s providnosti o kojoj ona priča.

Kako bi opisala ljude koji ondje žive? Koliko su drugačiji od Hrvata?

Kada sam došla u Afriku činilo mi se da sam došla u neki drugi svijet. Međutim, nakon nekog vremena sam jednostavno shvatila da nas puno toga više spaja nego što nas razdvaja. Ipak, mislim da je zahvalnost ono što najviše čini razliku. Nisam se mogla načuditi zahvalnosti ljudi koji ne znaju hoće li večeras imati što za pojesti, žive u kućici od blata ili na ulici. Čini mi se kao da mi Hrvati uvijek nađemo razlog za žaliti se i brinuti. A oni su zahvalni valjda i za zrak koji mogu disati.

Poruka za kraj – zašto bi preporučila drugima da volontiraju kao ti u Africi?

Preporučila bi svakome tko ima želju otići u Afriku da se odvaži i krene. Susret s novom kulturom i s ljudima koji žive potpuno drugačijim načinom života je iskustvo koje meni bilo isto vrijeme prekrasno i jako teško. Kada izađeš iz svoje ugodnosti i dopustiš tim ljudima da svojim sudbinama dotaknu tvoje srce, vidjet ćeš da ti Afrika ima toliko toga za dati.

Marijeta nam je također ispričala priču o dječaku Johnu Mwani koji je svoju tešku životnu priču s ulice prenio kroz crteže i izradio strip koji možete pogledati OVDJE.

RSS Feed

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.