Međugorje se uvijek iznova otkriva kao mjesto u kojem su mnogi otkrili svoj poziv na posvećeni život. Isto tako, na duhovnim obnovama koje se u Međugorju događaju, osobe pronalaze dodatne poticaje i pozive na obnovu svojih poziva i predaniji hod prema svetosti. Jedno ovako svjedočanstvo ispričao na je P. Mihovil Filipović, monfortanac.

GOSPINE PORUKE SE NE MOGU MLAKO ŽIVJETI

Ovih dana u Međugorju boravi pater Mihovil Filipović u ulozi duhovnika jedne hodočasničke grupe iz Poljske. Uz hodočašće tipično za Međugorje, hodočasnici imaju i poseban program – predavanja kao pripremu za posvetu Isusu po Mariji. Pater Mihovil Filipović. pripada zajednici Misionara Monfortanaca koju je 1705. u Francuskoj osnovao sveti Ljudevit Grignion Montfortski. Njihova jedina kuća nalazi se od 1976. godine u Zagrebu. Pater Mihovil već 8 godina boravi u njihovoj misiji u Czestochowi, Poljska. Karizma Družbe je propovijedanje Riječi Božje te širenje prave pobožnosti prema Djevici Mariji, odnosno priprava na posvetu Isusu po Mariji. “Želimo vjernike naučiti kako živjeti pravi odnos prema Mariji, kako nam Marija pomaže doći do svetosti – odnosno do sjedinjenja s Isusom, našom glavom” – kaže p. Mihovil.

Međugorje je bitno utjecalo na njegov svećenički poziv. O tome p. Mihovil svjedoči ovako: „Prvi sam puta bio u Međugorju 1987. To je bila Marijanska godina, i taj je posjet za mene puno značio jer sam se 2 mjeseca nakon toga odlučio za svećenički poziv. Naime, taj prvi put u Međugorju žarko sam si želio kupiti jedno drveno raspelo za uspomenu, ali nisam uspio, nisam ga našao. Bio sam razočaran, ali ubrzo sam shvatio kako meni Bog želi dati jedan nevidljivi križ u srce, križ ne u smislu negativnog, nego pozitivnog: čistu ljubav prema Bogu koji se za mene prvi žrtvovao. Tada sam razumio da je taj križ zapravo moj svećenički poziv. I tu sam jako zahvalan Međugorju, jer sam evo razumio da trebam živjeti ovaj svoj križ kao svećenik. Ali taj križ nije teret, jer kao što Isus kaže: moj jaram je sladak i breme moje lako. To je ta milost koju sam razumio i vjerujem da mi ju je Gospa dala tu u Međugorju. Kasnije sam u Međugorju dolazio prema prigodama.“

Međugorje vidi kao mjesto duhovnih poticaja: „Ono što je u Međugorju posebno jest ta njegova „divljina“ taj ugođaj prirode: molitva na Podbrdu, Križevcu, ugođaj sela. To je ono što čovjeka nekako upućuje na temeljno, iskonsko i omogućuje mu da se susretne sa svojim Stvoriteljem. S druge strane postoje i konkretni znakovi – kao svjedočanstva članova raznih zajednica poput Cenacola… koji daju snažne poruke kako Bogu ništa nije nemoguće, daju vjernicima nadu i vjeru kako je život moguće dobro iskoristiti makar je u nekim trenucima bio isprazan.“

Prije dvije godine sudjelovao je u duhovnoj obnovi za svećenike u župi. Od tada nosi jednu vrijednu spoznaju koju želi prenijeti i drugim hodočasnicima i svećenicima kao svoju poruku: „Pročitao sam jednu Gospinu poruku iz siječnja 1987 godine koja glasi: „Draga djeco, danas vas želim pozvati da vršite poruke koje vam upućujem….“ Meni osobno ta godina jako stoji na srcu ne samo stoga što sam te godine osjetio poziv na svećeništvo, nego i zato jer je to bila marijanska godina. Na duhovnoj obnovi za svećenike osjetio sam kako nisam srcem uvijek to prihvaćao. Ne da nisam vjerovao u Međugorje i ukazanja, ali nekako nisam to svim srcem gorljivo živio. Tada sam shvatio da i Gospine poruke trebam živjeti poput Evanđelja, odnosno da se kao ni Evanđelje, ni Gospine poruke ne mogu mlako živjeti!“

RSS Feed

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.