Pokoncilsko gibanje u Crkvi donijelo je sa sobom u nekim župama kod nas pojavu da se sve više ljudi pričešćuje svake nedjelje.

Čuje se dapače da već ima crkava ili kapela u kojima svake nedjelje i blagdana gotovo svi prisutni vjernici pristupaju pričesti. Međutim, već se, u vezi s time, javljaju također glasovi nekih svećenika i vjernika koji u ime pobožnosti sumnjaju u pravi kršćanski duh takve euharistijske obnove, koji prigovaraju toj pojavi kao da se time uzgaja u vjerničkoj zajednici omalovažavanje Euharistije, pa i samoga Boga, pa upozoravaju na tu "opasnu novotariju" koja da raskida s dugotrajnom tradicijom u Crkvi.

Da bi olakšale rascvat euharistijskog gibanja, crkvene su vlasti u mnogim krajevima dopustile primanje sv. pričesti na ruku, umjesto u usta, što neki svećenici u svojim crkvama i posebno preporučuju. Daju se čak dopuštenja da i poneki laici mogu nositi sv. pričest u stanove pojedinih bolesnih vjernika i tamo ih pričešćivati. To još više zbunjuje neke pobožne vjernike te kod toga mašu glavama ili čak otvoreno osuđuju takve postupke, kao vrijeđanje dostojanstva sv. pričesti i kao otvoreno zastranjenje od svete crkvene tradicije.

Vrijedno je, stoga, pogledati što nam o tome govori prvobitna Crkva. Stari nam kršćanski spisi zajamčuju da su, u II stoljeću i kasnije, vjernici nosili sveto otajstvo, po završenom euharistijskom sastanku, svojim kućama i čuvali ga u kućama na posebnom časnom mjestu te se sami kod kuće pričešćivali kroz tjedan.

Svjedoči nam o tome npr. Tertulijan (oko 200–206), ili njegov suvremenik sv. Hipolit. Tertulijan spominje da su kršćani svaki dan blagovali Euharistiju kod kuće "prije svake hrane", kad upozorava kršćanku da neće to moći prikriti pred mužem ukoliko uzme za muža poganina (Ad uxorem II, 4). Sv. Jeronim je upozoravao da se ne smije iskazivati manje čašćenje Euharistiji u kući nego što se iskazuje u vrijeme zajedničkog bogoslužja: "Zar je drugi Krist u javnosti, a drugi u kući?" Jeronim naglašava: "Što nije dopušteno u crkvi, nije dopušteno ni kod kuće" (Ep. 49). Sv. Ivan Zlatousti, patrijarh carigradski, upozoravao je vjernike o Tijelu Kristovu: "Ne samo da ga vi gledate, vi ga dotičete; ali vi činite još više, vi se njime hranite, vi ga primate, vi ga nosite svojoj kući" (Hom. 24 na Prvu poslanicu Korinćanima).

Osobito je zanimljiv tekst sv. Bazilija Velikog, biskupa Cezareje u Kapadociji (umro g. 379), što ga je on o pitanju pričesne prakse napisao jednoj uglednoj gospođi u Cezareji: "Pričešćivati se svaki dan i uzimati svoj dio u svetom tijelu i krvi Kristovoj, to je i lijepo i korisno, jer on jasno govori: 'Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni' (Iv 6,55). Ta tko bi mogao stavljati u sumnju to da postojano dioništvo na životu vodi u mnogostruko povećanje života u sebi? Naš je običaj, međutim, da se pričešćujemo četiri puta na tjedan: u nedjelju, u srijedu, u petak i u subotu, a i u druge dane ako padne spomen kakva sveca.

Suvišno je, s druge strane, dokazivati da to nije nikakva velika stvar ako u vrijeme progona bude netko prisiljen – jer nije prisutan svećenik ili liturg – uzeti pričest vlastitom rukom: to nam dokazuje sam dugotrajan običaj. Svi monasi po pustinjama, gdje nema svećenika, čuvajući kod kuće svete čestice, sami sebe pričešćuju. A u Aleksandriji i Egiptu i svi vjernici laici u najviše slučajeva imaju pričest u svojoj kući i pričešćuju sami sebe kad hoće. Pošto je svećenik jedanput obavio žrtvu i podijelio je, onaj koji je svoj dio od nje primio u cijelosti, s pravom mora vjerovati da uzimajući svakog dana dio od nje udioništvuje u žrtvi i prima od onoga koji mu je dao.

Ta i u crkvi, svećenik pruži jedan dio i primatelj ga sa svom vlašću drži te ga tako vlastitom rukom prinosi ustima. No, u stvari dođe na isto, ako netko primi od svećenika samo jednu česticu, ili primi više čestica zajedno" (Ep. 93: PG 32, 483-486). Obzirom na teška vremena kad se Crkva bojala progona ili se vjernička zajednica zaista našla u stanju progona, ostao nam je pribilježen zanimljiv događaj iz g. 519, koji se zbio u Solunu: biskup Dorotej se pobojao da će nastupiti progon u kojem bi njegovi vjernici mogli ostati bez svete Euharistije; da se tome doskoči on je odlučio da se vjernicima podijele košarice pune posvećenih čestica (J. A. Jungmann, Miss. soll., II, 438, n. 6). U tom je solunskom slučaju postupak biskupov možda bio sračunat na umjetno stvaranje uzbuđenja kod naroda (v. L. Duchesne, L'Église au VIe siècle, Paris 1925, str. 53s), ali je zanimljiva sama činjenica da je on mogao tako postupiti, a da to u širokim krugovima vjernika ne bude osuđeno kao nedostojno ili svetogrdno.

Pismo sv. Bazilija, koje je napisano oko g. 372, pokazuje da se u samoj Kapadociji već bila razvila malo drukčija praksa nego u drugim dijelovima Crkve, ali nam ujedno svjedoči da su u Egiptu svi vjernici nosili Euharistiju svojim kućama i kod kuće se sami pričešćivali. Da je tako bilo u Rimu, dokazuje nam spomenuto mjesto iz sv. Jeronima, a riječi sv. Ivana Zlatoustog svjedoče da je tako bilo u Carigradu.

Odgovorni ljudi u Crkvi, čini se, počeli su se miriti s time da se vjernici jako rijetko pričešćuju najprije negdje na Istoku, bar prema onome što kaže sv. Ambrozije u svome spisu "O sakramentima": "Ako je kruh svagdanji, zašto ga primaš u razmaku od godine dana, kako su se naučili činiti Grci na Istoku? Primaj svaki dan ono što treba da ti svaki dan koristi. Živi tako da budeš vrijedan svaki dan primiti. Tko ne zaslužuje da prima svaki dan, taj ne zaslužuje ni da primi poslije godinu dana" (De sacr. V). No već sam takav način govora pokazuje da je i u Ambrozijevu Milanu bivalo sve više takvih koji su se udaljavali od blagovanja Euharistije, koji su to činili sve rjeđe.

A tekstovi carigradskog biskupa sv. Ivana Zlatoustog, s druge strane, pokazuju da se on nije mirio s tom pojavom kao ni sv. Ambrozije. Međutim, i na Istoku i na Zapadu, nije samo praksa prorjeđivala primanje pričesti, nego je i teologija pomalo postajala sve nesigurnija u tome da li da se svakodnevna (i česta) pričest preporučuje i naglašava, ili ne. Prevladala je misao koju je ovako izrazio Genadije iz Marseillea (umro g. 492): "Primati euharistijsku pričest svaki dan, to niti hvalim, niti kudim... no pričešćivati se svake nedjelje, to preporučujem i na to potičem, ipak ako je srce bez privezanosti uz grijeh" (De eccl. dogm. 22; usp. M. Righetti, Manuale di storia liturgica, III, str. 468–469).

Pod predsjedanjem sv. Cezarija, biskupa u Arlesu, donesen je na saboru u Agde u Galiji, g. 506. propis: "Neka se ne vjeruje da su katolici, i neka se ne broje među katolike, oni svjetovnjaci koji se ne pričeste na Božić, na Uskrs i na Duhove" (can. 18). Tu je odredbu ponovilo više koncila; međutim je opadanje pričešćivanja išlo naprijed, dok nije opći koncil IV lateranski (god. 1215), pod papom Inocentom III, popustio do minimuma, naređujući da svaki vjernik mora "bar na Uskrs s poštovanjem primiti sakramenat Euharistije", ali uz klauzulu: "osim ako možda po savjetu vlastitog svećenika zbog nekog razumnog razloga ne bude držao da treba da se privremeno uzdržava od primanja" (Denz. 812).

Ni od početka te pojave u staroj Crkvi, nije udaljavanje od česte pričesti proizlazilo samo iz gubljenja vjerskog žara ili iz nemara, nego je, naprotiv, to već od početka nalazilo svoje opravdavanje u tobožnjoj većoj pobožnosti i strahopočitanju prema božanskim otajstvima. Utjecaj janzenističkih ideja na svećenstvo doveo je to udaljivanje vjernika od pričesti do vrhunca – na temelju jednog određenog shvaćanja pobožnosti koje u svojim nuzpojavama živi još i danas.

Teoretski se to ogleda u tezi osuđenoj od pape Aleksandra VIII god. 1690: "Od svete pričesti treba odbiti one koji još nemaju u sebi najčišće ljubavi Božje, lišene bilo čega što bi joj bilo primiješano" (Denz. 2323).A praktički je dobro osvijetljeno anegdotom koja se pripovijeda o Gabrijelu Caylus-u, biskupu u Auxerru (umro g. 1754). On je jednog dana pitao jednoga od svojih župnika: "Koliko ste uskrsnih pričesti imali ove godine?" "Samo jednu", odgovori župnik. "I to je previše!" – zaključio je biskup (usp. M. Righetti, nav. dj. str. 473).

Tijekom povijesti, u različita su vremena i na različitim mjestima, pod utjecajem značajnih likova koji su se nadahnjivali na istinskom evanđeoskom shvaćanju, pokretane obnove euharistijske pobožnosti, s vraćanjem na što češće primanje pričesti. Sve je to, međutim, dolazilo u neminovni sukob s otprilike istim ili sličnim razlozima i zaprekama, zaodjevenim najčešće u privid pobožnosti i naglašavanje Božjeg strašnog veličanstva i čovjekove nespremnosti na dobro. U tom se području na neki način nalazimo pred dvije konstantne "tradicije", od kojih je češće prevladavala ona protiv euharistijske blizine vjernika s Kristom, ali se nije dala ušutkati ni ona koja je istinski vjerovala da nam je On dao svoje Tijelo za jelo i svoju Krv za piće.

Ovaj sadašnji obnoviteljski pokret za vraćanje na češću, pa i na svakodnevnu pričest svih vjernika, dobio je svoju solidnu polugu, koja ga je pokrenula, u dekretu pape sv. Pija X, god. 1905. U tom se dekretu, među ostalim, kaže ovo: "Takve raspre (o nužnom raspoloženju za sv. pričest, op. ŠB) učiniše to da je bilo veoma malo onih koji su se držali dostojnima da presvetu Euharistiju primaju svaki dan te da iz toga tako spasonosnog sakramenta crpe potpunije plodove, a ostali su se zadovoljavali s time da se njime krijepe ili jednom na godinu ili svakog mjeseca, ili – u najboljem slučaju – svakog tjedna. Dapače, bilo se došlo dotle u strogosti, da su čitave skupine ljudi bile isključivane od pohađanja nebeskog stola, kao npr. trgovci ili oni koji žive u braku (...).

Česta i svakodnevna pričest mora biti otvorena svima vjernicima svakog reda i položaja, tako da u pristupu k svetom stolu ne može biti spriječen nitko tko je u stanju milosti te pristupa s ispravnom i pobožnom nakanom. A ispravna je nakana u ovome: tko pristupa k sv. stolu, ne smije to činiti iz običaja ili iz taštine ili da udovolji nekim ljudskim razlozima, nego zato što želi slijediti ono što je Bogu milo, što se želi s njime po ljubavi dublje povezati te što u tom božanskom lijeku traži pomoć protiv svojih slabosti i nedostataka (...) dosta je da budu bez smrtnih grijeha, s odlukom da neće ubuduće griješiti" (Denz. 3376, 3379, 3380, 3381).

Iz načela postavljenih u tom tekstu izrasle su sve novosti (ublaženje euharistijskog posta, pričešćavanje stojeći, pričest na ruku ...), koje su na crti toga da se naglasi bitno, a odstrani nepotrebno i pridošlo, vraćanjem u mnogočemu na izvorniju starokršćansku praksu. Sigurno je, međutim, da uhodani, tobože "pobožni", mentaliteti pružaju i danas otpor, kao i toliko puta tijekom stoljeća. Hoće li oni pobijediti, pa da se ponovno vratimo u stanje kad je između vjernika i Euharistije vladao dubok jaz?

Kruh naš svagdanji. U današnjim našim rasprama o zajedništvu i o pričesti među kršćanima sigurno je korisno zaviriti u slijedeći tekst sv. Ciprijana, biskupa u Kartagi u Africi (umro mučeničkom smrću g. 258), koji uzimam iz njegova spisa o Očenašu:

"Kruh naš svagdanji daj nam danas. To se može razumjeti i duhovno i jednostavno, jer i jedno i drugo razumijevanje donosi božansku korist za spasenje. U stvari, Krist je kruh života; i to nije kruh sviju, nego naš. Kao što kažemo 'Oče naš', budući da je on otac onih koji to razumiju i vjeruju, tako i kruh zovemo našim, jer je Krist kruh svih nas koji kušamo njegovo tijelo. A za taj kruh molimo da nam se dade svaki dan, kako se ne bi dogodilo da mi koji smo u Kristu i koji svaki dan primamo Euharistiju kao hranu spasenja, ako bi se ispriječio kakav teži prijestup, ne bismo, dok smo udaljeni od nebeskog kruha kao takvi koji se moraju uzdržati i koji su ne-zajedničari, postali rastavljeni od tijela Kristova, kako on sam propovijeda i kaže: 'Ja sam kruh života koji sam s neba sišao.

Ako tko bude jeo od mojega kruha, živjet će u vijeke. A kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta' (Iv 6,51). Kada dakle kaže da će u vijeke živjeti onaj koji bude jeo od njegova kruha, jasno je da žive oni koji kušaju njegovo tijelo i koji Euharistiju primaju po pravu zajedničarstva. No jednako se, s druge strane treba bojati i moliti za to da ne bi netko, dok je odijeljen od Kristova tijela budući da se mora uzdržati (od pričesti, op. SB), ostao daleko od spasenja, jer se On grozi riječima: 'Ako ne budete jeli tijela Sina čovječjega i pili krvi njegove, nećete imati života u sebi' (Iv 6,53). Zato i molimo da nam se svaki dan dade naš kruh, to jest Krist, kako ne bismo mi, koji u Kristu ostajemo i živimo, odstupili od njegova posvećenja i tijela" (De oratione dominica, 18).

U tom Ciprijanovu tekstu nema ni traga kakvom odstupanju vjernika od svakodnevnog blagovanja euharistijskog kruha u ime neke veće pobožnosti: naprotiv, dnevno je blagovanje nešto normalno za kršćane. Zajedništvo među vjernicima tu je živa stvarnost, njegov je važan oblik proživljavanja blagovanje Euharistije, a temeljna je i bitna zbiljskost njegova u tome što smo svi u Kristu, što živimo u jedinstvu s Kristom i od jedinstva s Kristom.

Dobro je s tim Ciprijanovim tekstom usporediti jedan tekst sv. Augustina, napisan na istom afričkom tlu g. 400, a to znači oko 150 godina kasnije. Nalazimo ga u poslanici Januariju, u kojoj Augustin odgovara na neka Januarijeva pitanja:

"Netko će reći da ne treba Euharistiju primati svaki dan. Upitat ćeš, zašto. 'Jer treba, kaže, izabrati dane kad čovjek živi čišće i uzdržljivije, kako bi mogao dostojnije pristupiti k tolikom sakramentu: Jer tko bude jeo nedostojno, jede i pije sebi osudu' (1 Kor 11,29). Drugi će, nasuprot, reći: 'Ako je rana grijeha i navala bolesti tako velika da treba odgađati takve lijekove, onda svaki takav pojedinac treba da bude odstranjen od oltara autoritetom predstojnika (biskupa) s time da čini pokoru, te istim autoritetom opet natrag priključen. Nedostojno primanje je onda ako netko primi (pričest) u vrijeme kad mora činiti pokoru; nije stvar u tome da se čovjek po svojoj samovolji, kad mu se svidi, ili usteže od pričesti ili uključuje. Uostalom, ako grijesi nisu toliki da bi se sudilo da svaki takav pojedinac mora biti izopćen, nije u redu da se odjeljuje od svakodnevnog lijeka tijela Gospodnjeg'.

Raspru među njima možda najispravnije rješava onaj tko ih upozori da prije svega ostanu u miru Kristovu, a svaki od njih neka čini onako kako po svojoj savjesti pobožno vjeruje da treba činiti. Nijedan od njih ne obeščašćuje tijelo i krv Gospodnju, nego se međusobno natječu koji će više častiti prespasonosni sakramenat. Jer se nisu međusobno svađali, niti se koji od njih stavljao nad drugoga, Zahej i onaj satnik, kad je jedan od njih s radošću primio Gospodina u svoj dom, a drugi je rekao: 'Nisam dostojan da uđeš pod moj krov' (Lk 19,6 i Mt 8,8): oni su obojica počastili Spasitelja – na različit, čak na izgled oprečan način.

Obojica su bili jadnici zbog svojih grijeha, obojica su dostigli smilovanje (...) Ovaj se radi iskazivanja časti ne usuđuje svaki dan primiti, a onaj se radi iskazivanja časti ne usuđuje nijedan dan propustiti. Ta hrana jedino ne dopušta prezira, kao što nama nije dopuštala gađenja zbog dosade. Zbog toga je Apostol rekao da su nedostojno primali oni koji nisu to razlikovali od drugih jela iskazivanjem časti koja se ovome jelu duguje na jedinstven način. Odmah naime iza riječi: 'Jede i pije sebi osudu', nadovezao je, kao dodatak, riječi: 'Ne razlikujući tijela Gospodnjeg' (1 Kor 11,29). A to se dosta jasno vidi iz cijelog onog mjesta u Prvoj poslanici Korinćanima ako se to mjesto pažljivo razmotri" (Epist. 54, Ad inquisitiones Ianuarii, lib. I, c. 3).

Augustinovo je srce, očito, uz drugo mišljenje, i koje svakodnevnu pričest drži nečim redovitim i normalnim među kršćanima, a uskraćivanje pričesti nečim izvanrednim, velikim iskoračivanjem iz redovitog kršćanskog života, što baš zato ima uslijediti tek uz intervenciju odgovorne crkvene vlasti. To se posebno vidi iz posljednje rečenice. No Augustin je, iz želje za pomirivanjem suprotnih stajališta među kršćanima, bolje reći, iz želje da utvrdi mogućnost stanovitog opravdanog pluralizma, mirnog koegzistiranja različitih shvaćanja dok se ona u srži vjerskog stava slažu, načinio ustupak, za koji je čak našao evanđeosku potvrdu u primjeru pobožnog satnika, tadanjeg poganina. Toj činjenici, da je satnik bio poganin, a Zahej Židov – a što je sa sobom nosilo neke uhodane prakse međusobnog posjećivanja, i bez sumnje utjecalo na satnikov stav – Augustin u ovom slučaju ne poklanja nikakve pažnje.

No sam poredak kako je Augustin svrstao dva evanđeoska lika, obratan od poretka stavova prema pričešćivanju koje ti likovi imaju osvijetliti, pokazuje – bar na neki podsvjestan i uključen način – koji evanđeoski primjer ima za Augustina prvenstvo i veću dokaznu snagu. Augustin tada sigurno nije ni slutio koliko će takvo njegovo izjašnjavanje za pomirljivost značiti za praktičnu pobjedu onog prvog stava, koji je bio uvođenje novotarije i koji mu nije bio sasvim drag, u tijeku kasnije povijesti kršćanskog života. Tada je Augustin po svoj prilici držao da treba popustiti, jer je stav pobožne uzdržanosti prema primanju pričesti bio već jak; ali je možda ujedno držao da će se ipak održati i ojačati stav koji je bio tradicionalniji i koji je više odgovarao samoj naravi kršćanskog života.

Augustin se založio za usporedno postojanje jednog i drugog držanja prema Euharistiji. Kad je tijekom vremena tako reći sasvim prevladao prvi stav i kad je – također pomoću njegova ideološkog opravdavanja većma pobožnošću – Euharistija, umjesto da bude svakodnevna hrana Kristovih vjernih po kojoj zajednica vjernih raste i produbljuje se, postala nečim za vjernike nedostižno-uzvišenim, našlo se teologa koji su – podlažući se zavladaloj praksi – htjeli ipak spasiti autentična načela o Euharistiji primjenjujući ih na nov i upravo neočekivan način na utvrđenu praksu. Tako se rodila ideja da se zajednica vjernika pričešćuje često, ili također svaki dan, po tome što se mjesto nje pričešćuje svećenik.

Oto Bamberški (umro g. 1139) poticao je novoobraćene Pomerane da dolaze na misu i "pričešćujte se barem po vašem posredniku, tj. svećeniku koji se za vas pričešćuje". Durandus je protumačio da je zbog čovjekove grešnosti određeno da mi primamo triput na godinu sakramentalnu pričest, a svećenik da prima svaki dan za sve. Najjasnije je to izrekao Ludolf von Sachsen (umro g. 1377) kad je rekao da se Euharistija zove našim svagdanjim kruhom zato "što taj kruh svaki dan primamo po službenicima Crkve, koji taj sakramenat primaju za sebe i za cijelu zajednicu" (v. J. A. Jungmann, Missarum sollemnia, II, 443). Tako bi došlo tim putem do toga, da ono što je dano kao hrana za sve, blaguje samo jedan u zajednici, ali da po čudnom pravnom zaključivanju, budući da je on zakonit njihov predstavnik, to bude isto kao da su jeli svi.

To je jedna komponenta onoga što nazivamo postupnom klerikalizacijom Crkve: svećenici po sebi nisu uvijek svetiji od mnogih vjernika, ali vjernicima, zbog njihove grešnosti, nije dostupno nešto što je određeno za sve, te to postaje rezervirano za svećenike, s daleko manje brige za njihovu grešnost; ona sama po sebi mora u takvom slučaju otići u drugi plan, zbog institucionalizacije svećenikova života i djelovanja. To neminovno pogoduje stvaranju pretpostavke o načelnom višem dostojanstvu klera od vjernika u duhovnom smislu, a onda i potrebi da se ono što se ne slaže s iskustvenom realnošću bar na neki način zamagli.

Sreća je ipak da takvo shvaćanje, makar je bilo pustilo i široko i duboko korijenje u svakodnevnom mentalitetu svećenika i vjernika, nije uspjelo postići veći utjecaj na službene dokumente Crkve. Inače bi mnogo teže bio moguć dekret sv. Pija X iz g. 1905. o čestoj pričesti svih vjernika bez razlike. Ionako rudimentarni ostaci takvog shvaćanja još uvijek zapljuskuju naše dane. Sigurno je zanimljivo i veoma korisno usporediti, kakav je pojam kršćanskog zajedništva kod Ciprijana i Augustina, koji su uza sve nijanse ipak na jednoj strani, i kakav je taj pojam u navedenim mislima visokog srednjeg vijeka.

Današnja crkvena obnova ne može ostati kod onih misli iz srednjeg vijeka: njih mora jasno odbaciti, i teoretski i praktično. Može podržati Augustinov stav slobode, kao stav koji odgovara dinamičnom kretanju u životu Crkve, ali se mora sve više svjesno priklanjati Ciprijanovu stavu jer je to stav izvornog kršćanstva; dakako s time da za sadržaj Ciprijanova stava iznađe što prikladnije današnje životne oblike, jer očito nije dosta Ciprijanove misli tvrditi i zastupati u teoriji, nego treba postići da to postane današnja – i današnjim životnim okolnostima primjerena – praksa.

Izvor: Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ (1923-1999), Izazov starih, Kršćanska sadašnjost

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.