Cijeli dan vidim raspetog Isusa i Mariju i Ivana podno križa.

Jutros kad sam se pričešćivala, činilo mi se da se nalazim pred živim oltarom, jer su oni bili tu i gledali me svojim pogledima nadnaravne ljubavi. Ne može se opisati što je pričest tako proživljena. A podvečer počela sam u sebi zamjećivati ovaj izraz: »Nadala sam se da ću ti morati pripraviti pomazanje, ali ne ovo.« Kazao ga je ženski glas. Glas pun, topao, dubokih tonova alta, strastveni glas. Nije umiljati, mladenački, čist, djevičanski Marijin glas sa svojim djetinjim tonovima soprana. Razabirem da govori neko novo stvorenje, ali mu ne znam dati imena ni lica dok mi se ne predstavi viđenje. Još vidim sobu gdje Marija plače u gostoljubivoj kući. Ona je još ondje, na svom sjedalu, iznemogla, iscrpljena, preobličena od velika plača. I žene su tu. I pri svjetlu uljanih svjetiljaka pripravljaju mirodije. Posto su ih izvadile iz raznih glinenih vrčeva miješaju ih u avanu, a potom ih opet stavljaju u posude širokih grla kroz koja lako prolaze prsti da iz njih vade balzam. Žene rade plačući. A Marija Magdalena, kojoj je lice obilježeno od plača kao nekom opeklinom, kaže one riječi, koje izazivaju jači plač kod svih žena. Zatim, posto su sve pripravile, umotaju se u šalove ili ogrtače. I Marija ustane. Ali one se skupe oko nje nagovarajući je da ne ide. Bilo bi previše bolno učiniti da opet vidi Sina, koji je u zoru trećega dana od smrti sigurno već sav crn od truljenja budući da je bio onako modar od udaraca. A onda, previše je iscrpljena da bi mogla hodati. Samo je plakala i molila. Nikad jela, nikad počinka. Neka ostane u miru i neka se pouzda u njih. One će ulogu Majke obaviti ljubavlju učenica i posvetiti onome svetome Tijelu svu brigu što je traži konačno uređenje za ukop.

Marija popusti. Magdalena, na koljenima do njezinih nogu ali počivajući na petama u svom običnom položaju, obujmi joj koljena i gleda je očima opaljenima od plača i obeća joj da će Isusu izraziti svu Majčinu ljubav dok ga bude ponovno balzamirala. Ona zna što je ljubav. Prešla je od niske ljubavi k svetoj ljubavi prema živom Milosrđu koje su ljudi ubili pa zna ljubiti. Isus joj je rekao već one večeri koja je bila jutro njezinoga novog života da ona zna mnogo ljubiti. Neka se Majka pouzda u nju. Ona, otkupljena koja je onda znala onako nježno milovati noge Isusove, znat će sada milovati rane i balzamirati ih, više ljubavlju nego pomašću, kako smrt ne bi mogla nagristi ono Tijelo koje je dalo toliko ljubavi i koje je toliko prima. Glas Magdalenin je strastven. Kao da baršun obavija kakve orgulje, tako joj je glas kao od orgulja, omekšan toplim i zanosnim bojama zvuka. U njemu se zamjećuje duša koja treperi. Koja je znala treperiti. Koja je morala treperiti i ljubiti. I koja sada, kad ju je Isus spasio, zna treperiti i ljubiti zbog božanske ljubavi. Neću zaboraviti toga ženskoga glasa koji je očitovanje psihe te žene. Više ga neću zaboraviti. Žene izađu noseći jednu svjetiljku. Kuća je sva mračna, a i ulica je mračna. Jedva trag svjetla primjećuje se tamo u dnu, na istoku. Prohladno i čisto svjetlo travanjske zore. Ulica je tiha i pusta. Žene sasvim umotane u svoje ogrtače, idu ne razgovarajući prema Isusovom grobu. Ja ne idem s njima. Vracam se k Mariji. Isus me vraca k Njoj. Ona, sada kad je sama, opet je stala moliti, na koljeni­ma, prema Veroničinom rupcu. On je raširen preko stranice jednog ormara, a drže ga u tom položaju mrtvačka plahta i čavli. Moli i govori sa svojim Sinom. Još i uvijek drži je ista muka. Pomiješana s nadom zbog koje je čeznutljiva. »Isuse, Isuse ! Još se ne vraćaš ? Tvoja siromašna Mama ne može više izdržati znajući da si onamo mrtav. Rekao si i nitko te nije razumio, ali ja sam te razumjela: "Razorite Hram Božji i Ja ću ga u tri dana opet sagraditi!" Ovo je početak trećega dana. Ah, Isuse moj ! Ne čekaj da prođe cio da bi se vratio u život, svojoj Mami, kojoj je potrebno da te vidi živa da ne umre sjećajući se da si mrtav, kojoj je potrebno da te vidi lijepa, zdrava, slavodobitna da ne umre sjećajući se da si u onom stanju u kakvom te je ostavila ! Ah Oče, Oče ! Vrati mi moga Sina ! Neka vidim da je opet Čovjek, a ne leš, Kralj, a ne osudenik. Znam, kasnije će se vratiti k Tebi, u Nebo. Ali ću ga dotle vidjeti izliječena od tolikog zla, vidjeti jakog nakon tolike iznemoglosti, vidjeti kao pobjednika nakon tolike borbe, vidjeti kao Boga nakon što je toliko podnio kao čovjek za ljude. I osjećat ću se sretnom čak i gubeći njegovu blizinu. Znat ću da je kod Tebe, Oče sveti, znat ću da je zauvijek bez boli. Naprotiv sada ne mogu, ne mogu zaboraviti da je u jednom grobu, da je ondje ubijen od tolike boli što su mu je zadali, da On, moj Sin-Bog, dijeli sudbinu ljudi u tami groba, On, tvoj Živi. Oče, Oče, čuj svoju sluškinju. Zbog onoga "da"... Nikada ništa nisam tražila od Tebe na račun svoje poslušnosti tvojoj volji. Radilo se o tvojoj volji, a tvoja volja bila je moja. Ništa nisam smjela zahtijevati zbog žrtve svoje volje Tebi, Oče sveti. Ali sada, ali sada poslušaj me, Oče, zbog onoga "da" što sam ga kazala anđelu Glasniku ! Isus ne trpi muke jer je sve ispunio smrtnom borbom kroz tri sata, nakon jutarnjih okrutnosti. Ali ja sam tri dana u ovoj smrtnoj borbi. Ti vidiš moje srce i čuješ njegove kucaje. Naš je Isus rekao da ne padne ptičje perce, a da ga Ti ne vidiš, da ne uvene cvijet na polju, a da ga Ti ne krijepiš u njegovoj agoniji svojim suncem i svojom rosom. Ah, Oče, ja umirem od ove boli. Postupaj sa mnom kao sa vrapcem koga oblačiš u novo perje i sa cvijetom koga griješ i napajaš u svom smilovanju. Ja umirem ukočena od boli. Nemam više krvi u žilama. Nekada je sva postala mlijeko da može hraniti tvoga i moga Sina; sada se sva pretvorila u suze jer više nemam Sina. Ubili su mi ga, ubili, Oče i znaš na koji način !

Nemam više krvi ! Prolila sam je s Njim u noći Četvrtka, u kobni Petak. Studeno mi je kao onom kome su prerezane žile. Nemam više sunca budući da je On mrtav, moje sveto Sunce, moje blagoslovljeno Sunce, Sunce rođeno iz mojega krila na radost svoje Mame, za spasenje svijeta. Nemam više osvježenja jer više nemam Njega, najsladeg izvora za njegovu Mamu koja je pila njegovu riječ, koja se napajala njegovom nazočnošću. Poput cvijeta sam na suhoj pješčari. Umirem, umirem, sveti Oče. I ne bojim se umrijeti jer je i On umro. Ali kako će ovi maleni, maleno stado moga Sina, tako nejako, tako strašljivo, tako nepostojano, ako nema nikoga da ga podrži ? Ništa sam, Oče. Ali sam za želje Sina svoga kao naoružana četa. Branim, branit ću njegov nauk i njegovu baštinu kao sto vučica brani vučice. Ja, Janjica, pretvorit ću se u vučicu da branim ono što pripada mome Sinu i stoga ono što je tvoje. Vidio si, Oče. Pred osam dana ovaj grad je lišio svoje masline zelenila, oplijenio svoje kuće, lišio cvijeća svoje vrtove, ogolio svoje stanovnike i promukao od klicanja: "Hosana Sinu Davidovu. Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje". I dok je On prolazio po sagovima grana, haljina, tkanina, cvijeća, građani su ga pokazivali jedni drugima govoreci: "To je Isus, prorok iz Nazareta u Galileji. On je Kralj Izraelov". A dok još nisu bile uvenule one grane i dok je glas još bio promukao od tolikog klicanja, promijenili su svoje klicanje u optužbe i proklinjanje i u traženje smrti, a od grana koje su otrgnute za trijumf napravili su batine da njima udaraju tvoga Jaganjca koga su vodili u smrt.

Ako su toliko učinili dok je On bio među njima i govorio im i smiješio im se i gledao ih onim svojim očima koje mekšaju srce i od čega dršće čak i kamenje ako ga pogledaju i iskazivao im dobročinstva i poučavao ih, što će učiniti kad se vrati k Tebi ?

Njegovi učenici, vidio si. Jedan ga je izdao, ostali su pobjegli. Bilo je dovoljno da On bude udaren pa da pobjegnu kao plašljive ovce i nisu znali biti oko Njega dok je umirao. Ostao je samo jedan, najmlađi. Sada je red na Starijemu. Ali već je jedanput znao zatajiti. Hoće li znati ostati u Vjeri kad Isus više ne bude ovdje ? Ja sam ništa. Ali u meni je nešto od moga Sina i moja ljubav dopunja moju nedostatnost i poništava je. Tako postajem nešto korisna za stvar tvoga Sina, za njegovu Crkvu koja nikada neće naći mira i kojoj je potrebno puštati žile duboko da je ne isčupaju vjetrovi. Ja ću biti Ona koja će se brinuti za nju. Bdjeti ću kao marljiva vrtlarica da uzraste snažna i uspravna u svoje jutro. Onda mi neće zadavati brige umiranje. Ali ne mogu živjeti ako ostanem duže bez Isusa. Ah, Oče, koji si napustio Sina za dobro ljudi, ali ga potom utješio, jer si ga sigurno poslije smrti primio na svoje grudi, ne ostavi me dulje u napuštenosti. To podnosim i prikazujem za dobro ljudi. Ali utješi me, sada, Oče. Oče, smiluj se ! Sine moj, smiluj se ! Božanski Duše, sjeti se svoje Djevice !« Potom, spustivši se ničice do zemlje, čini se da Marija moli svojim držanjem, a ne samo svojim srcem. Doista je siromašno malaksalo biće. Naliči na onaj cvijet skapao od žeđe o kome je govorila. Čak ne zamijeti ni kratki ali žestoki potres koji je gazdu i gazdaricu kuće natjerao u viku i bijeg, dok se Petar i Ivan, blijedi kao mrtvaci, privuku na vrata sobe. Ali kad su je vidjeli onako zadubljenu u svoju molitvu, izvan, daleko od svega što nije Bog, povuku se zatvorivši vrata i vrate se prestrašeni u Blagovalište.

»SPJEV O BOGO-ČOVJEKU«Marija Valtorta

RSS Feed

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.