Moliti i postiti za mir

U poruci od 25.09.2001., Gospa kaže: «Ja vas iznova pozivam, dječice, molite i postite da vam Bog dadne mir»

Moliti i postiti za mir bili su sadržaj cijelog života pok. Fra Slavka Barbarića od dana kad se stavio u službu Gospinih poruka. U svojoj posljednjoj knjizi «Postite srcem», fra Slavko je posebno pisao o dimenziji posta i molitve za mir. Poslušajmo nekoliko izvadaka iz te knjige:

Mir je plod Duha. Najdublja čežnja čovjekova srca je upravo mir. Sve što činimo, bilo dobro bilo zlo, tražimo mir. Kad čovjek ljubi, traži i doživljava mir, kad mrzi i želi osvetu, on traži mir; kad ostaje trijezan i bori se protiv ovisnosti, traži mir, kad se opija također traži mir; kad moli, traži mir, kad psuje i zlo govori, također traži mir; kad se bori za svoj život i život onih koje voli, ostvaruje mir, a kad diže na sebe ruku i čini samoubojstvo ili ubija drugoga, opet traži mir. Dakle, svaka čovjekova odluka jest u biti odluka za mir. Jasno je, međutim, da kad se čini dobro, onda se traži i ostvaruje mir osobni i mir drugih ljudi, a kad se čini zlo, onda se traži samo svoj mir na račun nemira drugih ljudi. Ili, gledano s druge strane: koliko puta smo izgubili mir zato što smo oholi, sebični, zavidni, ljubomorni, gramzljivi, ovisni o vlasti i časti. Iskustvo potvrđuje da se postom i molitvom pobjeđuje zlo, oholost i sebičnost, da se srce otvara, a ljubav i poniznost, darežljivost i dobrota rastu, čime se ostvaruju pravi uvjeti za mir. I tko ima mir jer ljubi i prašta, taj i duševno i tjelesno ostaje zdrav i sposoban svoj život oblikovati na način dostojan čovjeka, najuzvišenijeg stvorenja Božjega. Postom i molitvom se umanjuju i svode na pravu mjeru ljudske potrebe, čime se opet stvaraju uvjeti za mir i pravilan odnos prema drugima i prema materijalnim stvarima. Stoga je pravi nesporazum kad se post doživljava na negativan način kao odricanje nečega, odnosno kad se ne prepozna njegova blagodat na duhovnoj razini.

Zato se i ne može govoriti o zamjeni posta dobrim djelima ili bilo čim drugim. Sada možemo shvatiti zašto je mir uvijek obećavan nakon obraćenja, nakon posta i molitve. Postom, dakle, čovjek shvaća protiv čega se mora boriti u sebi. Samo se tako i naša podsvijest oslobađa od svega što nas tjera u nemire i nerede, te duša postaje mirna i stvaraju se uvjeti za mir. Sliku te borbe lijepo prikazuje slijedeći tekst. «Kad jedan kralj želi zauzeti neprijateljski grad, on se najprije domogne vode i obustavi svaki dovod, i kad stanovnici počinju umirati od gladi i žeđi, oni mu se predaju. Tako je i sa tjelesnim požudama: kad redovnik s postom i glađu pođe protiv njih, tad neprijatelji duše gube snagu!» Iskustvo jasno potvrđuje da se bez borbe protiv nutarnjih neprijatelja mira ne može doći do mira, a da je post zato vrlo prokušano sredstvo.

Stoga i nije slučajno da su svi proroci, i sam Isus, a onda i cijela crkvena tradicija, pozivali na post i molitvu, da bi se čovjek otvorio pravome miru. Problem je u tome što je čovjek sklon slijediti put lažnih proroka koji obećavaju laki mir, koji zapravo i ne postoji. Post i molitva Kod Židova i kršćana često se zajedno spominju post, molitva i dobra djela. Molitva ne stoji pored posta i dobrih djela kao nešto neovisno, nego kao nešto što ih iznutra povezuje. Najpotpunije shvaćanje molitve se nudi upravo u njezinom povezivanju s postom. Kad i na kratko pogledamo što se govori o molitvi i kako se molitva definira, vidi se da je naglasak više, što je i normalno, na stanju srca i duše, a manje se spominje tijelo kao čimbenik u molitvi ili mogući izraz molitve. Na pitanje što je to molitva, u Katekizmu Katoličke Crkve nalazimo odgovor, odnosno definiciju sv. Terezije od Djeteta Isusa: «Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i radosti!», i sv. Ivana Damašćanskog: «Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga!» Dakle, uglavnom se naglašava razgovor s Bogom kao duhovni čin. Međutim, postoji praksa i iskustvo da se i tijelo uključuje u molitvu, dakle ne samo misao, razgovor ili samo duhovni čin. Tijelom i pokretima kojima se prati riječ molitva postaje potpunija.

Tijelom i pokretima se podupire molitva i ona postaje potpunija, izražajnija, lakše zahvaća cijeloga čovjeka. Jedinstvo tijela i duše u molitvi pokazuje se upravo u molitvi i postu. Tjelesni post čini molitvu potpunijom. Tko posti, bolje moli, a tko moli, lakše posti. Tako molitva ne ostaje samo jedan izraz ili riječ, nego uključuje cijelo ljudsko biće. Tjelesnim postom se priznaje Bogu i pred ljudima da čovjek ne može sam i da mu treba pomoć. Svoju nemoć čovjek lakše doživi kad posti, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja. U Starom zavjetu su vjernici pojedinačno i u skupinama postili i molili u najrazličitijim životnim sitaucijama i uvijek iskusili pomoć. (Usp. Ezra 8,21-23; 2 Ljet 20,12) Postu i molitvi Isus pripisuje posebnu snagu, posebno u borbi protiv zlih duhova. (Usp. Mk 9,29) Ista se praksa nalazi u tradiciji Crkve, a najočitije se to vidi u pravilima svih redova i redovničkih zajednica. Sv. Bernard piše o odnosu posta i molitve: «Reći ću vam nešto što ćete lako razumjeti i što ste često doživjeli, ako se ne varam: post daje sigurnost molitvi i čini je žarkom...

Molitvom se dobiva snaga za post, a postom milost molitve. Post jača molitvu, a molitva jača post i prikazuje ga Gospodinu.» To je očito, jer se postom postaje budniji, otvoreniji za Boga i za duhovno. Iz istih razloga post je povezan sa euharistijom, jer dok se čovjek odriče i jedno vrijeme živi s kruhom, priprema se za susret s božanskim kruhom. Posebno se u povezanosti s euharistijom, najuzvišenijim susretom s Bogom, pokazuje koliko je post u sebi pozitivan i koliko nam omogućuje ostvariti osnovni cilj molitve: susret cijeloga čovjeka s Bogom, Spasiteljem. U naše vrijeme poznat je Gandhi kao čovjek koji je znao postiti i moliti. On veli: «Moja me religija uči da u svakoj nevolji koju se ne može ublažiti treba moliti i postiti!» Iako je poznato da je Gandhi postio i molio s političkim ciljevima, on je duboko vjerovao da samo Bog može promijeniti srce i naume ljudske kroz post i molitvu, da se postom i molitvom čisti čovjekova nutrina i da se oslobađa od krivnje, što je ujedno i izraz solidarnosti s ljudima koji trpe. Iz rečenoga se mora zaključiti da su post i molitva po sebi nerastavljivi, kao što je nerastavljiv čovjek kao cjelina sastavljena od duha, duše i tijela.