Autor slike našeg blaženika je general Ante Gotovina.

Poput svakog slikara koji se bavi sakralnom tematikom, i on je u ovo ikonografsko djelo unio nešto od svojeg životnog iskustva i duhovnog doživljaja.

Slika je naslikana prema narudžbi same postulature kauze za kanonizaciju bl. Ivana Merza.  Dojmljivi rad prikazuje blaženika u radnoj uniformi austrougarske vojske, koju je nosio kao mladi časnik na talijanskom bojištu 1916. – 1918. godine.

ivan-merz-ante-gotovina.jpg

Bl. Ivan Merz u ratu

Stanoviti uvid u dane Merčevog iznimno teškog ratovanja možemo naći u književnim materijalima postulature I. Merza; evo u zapisima njegovog ratnog kolege Šime Lukina:

„Dosso del Fine 1917. – strašna je zima – visina 2021m… Nekakav put postoji od Osteria del Termine na asiaškom platou do Dosso del Fine, ali samo do visine od tisuću metara, a zatim se ide kroz snježne tunele, preko gorskih kosa, uvijek u pogibelji od lavina… U to vrijeme bio sam na dužnosti kod stožera puka kao časnik za vezu … Tako se jednog dana početkom 1917. god. najavio kod mene jednog hladnog jutra neki mladi i mršavi časnički pripravnik. Strogo je vojnički pozdravio u odori bosanskog vojnika s fesom na glavi, a vunenim šalom oko vrata: – Herr Leutnant, Kadett-Aspirant Hans Merz stellt sich gehorsamst zum Befehl vor. – Jedva sam ga pogledao, kad sam mu čuo ime i prezime, a u sebi sam promrmljao; opet mi je jedan od njihovih poslan da mi samo smeta i da me ždere. … Pročitao sam spis, kojim se dodjeljuje mome vodu taj mršavi kadet Hans Merz, a u spisu je stajalo da je izvanredan skijaš i dobar borac na visokim planinama. – Borac s bijelih planina – ironizirao sam u sebi novog kadeta…. Dnevno se morao rano ujutro javljati kod mene na prijavak – davao sam mu teške skijaške zadaće – ali on ih je uvijek u redu riješio, pokazao se «stramm», što bi se reklo u žargonu vojnog reglementa, i zbilja pravi borac s bijelih planina. Naloge bi izvršio pedantno, ali upravo uslužno i bez protesta, tako da me počeo sve više zanimati i postajati mi simpatičan. Bio je mršav, «šlank» što bi se danas reklo – imao je prilično dug vrat, duga, uska i plitka prsa – gipke zglobove i nježnu kožu, a vrlo malo masti na sebi – nježno razvijenu muskulaturu. …

Među raznim specijalnim kartama i skicama na mom stolicu u zaklonu stajala je i jedna mala knjižica španjolskog jezuita Palaua: Katolik na djelu. Tu je knjigu preradio za hrvatske čitače biskup Šarić … Novi je kadet jednog dana vidio tu knjigu kod mene i propisno vojnički me zamolio, bi li mu je htio posudili, «Sie verstehen kroatisch, Kadett?» – «Pače, vrlo dobro, gospodine poručniče» odgovorio je časnički pripravnik Hans Merz. Izbuljio sam u njega oči. – Što je taj mladi čovjek, odakle je, kako je ovamo došao?

– Pa odakle ste?

– Gimnaziju (točnije: realku) sam svršio u Banjoj Luci.

– Hm, pa onda dakako da znate i hrvatski.

Dao sam mu knjigu. Onu sam noć mnogo mislio na toga mršavog časničkog pripravnika i pušeći svoju lulu kod brzoglasa opet sam stvarao krive zaključke. Valjda je sin kojega visokoga činovnika iz Bosne – mislio sam… moram biti dvojako na oprezu… kad se č. pripravnik javio na prijavak, dao sam mu da sjedne i naredio vojniku da mu iznimno donese iz časničke blagovaone čaj s dvopekom i maslacem, jer sam ga htio iskušati. Časnički pripravnik je slatko srkao ponuđeni čaj i grizkao s apetitom dvopek namazan maslacem, pa kad je popio, upitao sam ga odmah – jer sam htio biti na čistu: Dakle Vi ste svršili u Banjoj Luci… A poznajete l’ g. profesora Marakovića?

– Bio je moj profesor već od petog razreda gimnazije (realke).

– A da li ste s njim dolazili u uži doticaj?

– Jest, iz organizacije – iskreno je odgovorio.

Ta me iskrenost frapirala – smjesta sam promijenio mišljenje i ton govora.

– Vi ste dakle organizirani hrvatski katolički đak?

– Jest, gospodine poručniče. Digao sam se, okrenuo se prema njemu, te mu pružio ruku:

– Dakle pripadamo istoj organizaciji – odsada smo izvan službe a da budemo jedan drugome još bliži, ja, iako sam stariji, reći ću vam: ti – molim Te, izvan službe me tako tituliraj kao druga, kako je običaj u našim organizacijama.

– Mladi se č. priprav. kao preobrazio: djetinjski se veselio. Skoro nije znao kako će sa mnom početi razgovarati …

Očajna zima 1917. god. na predjelu Dosso del Fine smetala je skoro svako kretanje, ali za nas dva odtada je bila ugodnija i snošljivija. Kad bi Ivo trebao da kroz vijavicu prođe s brzojavkom do koje bojne ili kojega drugog zapovjedništva, izgubio bi se kao strijela niz bijele planine, a vraćao bi se promrznut, ali veseo natrag u zaklon, gdje bi ga čekao topli čaj s dvopekom. Ironizirao sam ga odtada, ali ne više zlobno kao prije, kad je bio dodijeljen mome vodu, i pozdravljao bih ga: Borče s bijelih planina, uđi – popij čaj – to bar pripada borcu s planina. On se smijao i nastojao i u meni dignuti duh, jer sam u to doba već počeo zbog teških prilika očajavati…“2

Nastavimo ovaj ratni izvještaj zapisima iz dnevnika samog blaženika:

Fonzaso, 5.II.1918.

„Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan — ponajbolje zoru — upotrijebiti sat jedino razmišljanju, molitvi, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana… U tome satu se moraju da stvore planovi za budući dan, tu se svlada sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakove duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam od sebe ne može ništa!

Fontana Secca, 19. VI. 1918. 21 g. i 6 mj.

…Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik. But mu je bio poput pršuta razrezan; jaukao je i roktao od boli. “Quanto male Manfredi” opetovao je po 20 puta… Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali “Hilfplatz”. Neću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar na ovoj zemlji. Temelj je to svakog duševnog života.

Zastala je ofenziva. Vele iz političkih razloga. Karakteristično je za nered što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne slabe. Vele da je Krndelj pokopan u Rosanu. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo?!  Bože, smiluj mu se!

Monte Solarol, 25.VI.1918.

Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života jest mysterium crucis – tajna križa. Moram, dakle, biti zadovoljan svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu koji radi o glavi čovjeku i njegovim idejama…

Bože, plamenom svoga milosrđa sažeži parazite grijeha, da dobar i svet stupim u Te

Zahvaljujem molitvi moje majke i svojih zlatnih prijatelja što živim

Solarol, u kaverni, 13. VII. 1918. 21 g. i 7 mj.

Granata je dohvatila našu baraku; Šimi odbilo glavu, Šobrta i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara. Gledao sam gdje aktivni kapetan, 40-godišnji muž plače što je izgubio momke. I drugi bijahu svi zaprepašteni.  Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja – iako mnogo mislim na Boga – zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa se ne mogu sabrati i zaroniti u ogromno mistično more.

Neki dan vidjeh svećenika; najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama. Trebam li zaželjeti bolje dane, kada ću i ja onamo kuda je Šimo otišao? O, Bože, da sam već kod Tebe najbolje bi bilo! Sažgi plamenom svojega milosrđa sve parazite grijeha što su se usukali u moju dušu pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti.

Postulator o. Nagy o slici i slikaru

Postulator o Božidar Nagy nam prenosi svoje viđenje dojmljivog Gotovininog prikaza blaženog Ivana Merza, koji je na Gotovininoj slici prikazan u gruboj ratnoj uniformi u kojoj je preživio strahotno ratovanje u gudurama Dolomitskih Alpa:

„Imajući u vidu činjenice tko je ovaj portret bl. I. Merza naslikao – a to je heroj Domovinskog rata, hrvatski General sada nepravedno optužen, te gdje ju je naslikao – u ćeliji pritvora Haškog suda, okolnosti u kojima je portret naslikan – čekanje u neizvjesnosti završetka procesa i izricanja tzv. ‘haške pravde’ – sve to daje slici veliku, jedinstvenu i povijesnu vrijednost.

Osim prvotnog sadržaja slike tj. bl. Ivana Merza, na slici se mogu iščitati i mnogi elementi iz života trenutne situacije Generala Ante Gotovine.

Prvi dojam kad se slika pogleda jest realnost i ozbiljnost jedne životne situacije, konkretno rata i njegovih posljedica. Izbor boja koje okružuju lik Blaženika kao i one kojima je prikazan sugeriraju vojni ambijent. Prostor u kojem se bl. Merz nalazi podsjeća na zatvorsku ćeliju. (Bl. Merz je i sam nepravedno proveo nekoliko dana u zatvoru još kao pitomac Vojne akademije). S desne strane se vidi dio raspela – znak prisutnosti patnje i trpljenja u životu bl. Ivana Merza koju je proživio u ratu a koja je uzrokovala njegovo duboko obraćenje Bogu. Dakle patnja nije bezizlazna ni crna, nije ispred njega nego iza njegovih leđa, već je otkupljena i osmišljena Kristovim križem. S lijeve strane u gornjem kutu vidi se mali prozorčić kroz koji dolazi svjetlo. Bl. Merz je okrenut prema tome prozorčiću. Svjetlo sugerira Kristovo uskrsnuće, oslobođenje, Božje spasenje i njegov božanski život i sve ono što slijedi nakon Velikog petka. Dakle s patnjom kroz koju je prošao i  koja je još prisutna u njegovu životu bl. Merz se na njoj ne zaustavlja, niti ona njega zaustavlja nego ide prema Božanskom svjetlu i životu.

Premda je tijelom usmjeren prema svjetlu bl. Ivan je glavu za trenutak okrenuo i gleda u publiku prema onima koji ga promatraju,  zaustavljen na moment u sadašnjosti na prolazu između Križa i Uskrsnuća. Na licu bl. Merza možemo pročitati svu patnju ratnih strahota kroz koje je prošao, surovost ljudske zloće i nepravde što je proživio – sve to ostavlja trag na njegovom izrazu lica. Osjeća se da je pogođen, žalostan i zgrožen nad ljudskim zlom ali ne očajava,  ne ostaje u beznađu.

Znajući  tko, gdje, kada i u kojim je okolnostima naslikao ovaj portret bl. Merza, ne može se oteti dojmu da je umjetnik,  svjesno ili nesvjesno, kroz lik bl. Ivana Merza smještenog u prostor zatvorske ćelije izrazio također i sebe i svoje duševno stanje. Ostavio nam je trag svoje trenutne situacije, svoga duševnog stanja; a u samom licu bl. Ivana Merza možemo čitati i njegovu patnju zbog pretrpljenih i još uvijek trpećih nepravdi nanesenih mu od tzv. ‘međunarodne pravde’. Međutim kroz svetački lik bl. Ivana s kojim se General preko ove slike duhom identificira, on ne gubi nadu, zajedno s njime ide prema Božjem svjetlu, prema pravoj slobodi koju jedino Bog daje.

Generale, hvala Vam za sve što ste učinili i trpjeli za slobodu hrvatskog naroda na što će nas uvijek podsjećati i ovo vaše jedinstveno umjetničko djelo, tako bogato duhovnom porukom!

Ovo tumačenje i komentar portreta bl. Ivana Merza prije nego je predan javnosti General Gotovina je pročitao i autorizirao rekavši da ovome tumačenju ‘nema ni što dodati ni što oduzeti.'”

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.