Bila je večer. U crkvi su bila ugašena sva svijetla – osim jednog koje je obasjavalo hostiju.

Pomislio sam u tom trenutku kako mi ljudi odveć vjerujemo u svoje snage - kao da Isus ne može sjati bez naše svjetlosti - i zato mu nudimo svoje svjetlo da bude obasjan. Kao da ga ne možemo u njegovoj crkvi prepoznati bez našega svjetla!

A zapravo On je Svjetlo istinsko koje dođe na svijet da prosvjetljuje svakoga čovjeka.

Zato sam slab, što se pouzdajem u svoju svjetlost, a ona je toliko slaba da ne može obasjati ni moj put, a još manje put drugih. Moja svjetlost ne baca dovoljno svjetla na putu života.

O kako bi želio Gospodine biti obasjan tvojim svjetlom.

Večeras želim da Tvoje svjetlo obasja mene, jer svjetlost obasjava ono što je u tami, Ti obasjaj mene u ovoj noći klanjanja i predanja.

Sjećam se da sam ti obasjan Tvojim svjetlom počeo govoriti. Razgovarao sam sa svojim Gospodinom.

Govorio sam mu - kako odavno ne sličim na njega i kako ga više ne prepoznajem u ljudima.

Još sam ga samo prepoznavao u komadiću kruha.

Hostija je bila jedini svijet gdje su se susretale naše oči. Hostija je bila jedina bijelina gdje sam se učio čistoći. Hostija je bila jedina ljubav gdje sam bio voljen. Hostija je bila jedina nada gdje sam vidio da još nije kasno biti svet. Hostija je bila jedina utjeha gdje sam shvatio da sve ima smisla, pa i onda kad nisam volio svoj smisao.

Hostija je moj mir.

Jedino kraj nje ne vidim svijet, a ona ima oblik svijeta.

I tisuću puta izgleda manja od svijeta, al ona me opet uči da je ljepota nije u veličini, već u čistoći.

Hostija ima oblik svijeta!

Ali svijet nema oblik hostije!

O kada bi svijet postao čist kao hostija, naša bi Zemlja bila pokazinca svemira. Svemir oduvijek želi da mu Zemlja pokaže Krista.

I ljudi mogu sličit na hostiju.

Shvatio sam ipak da ga i u ljudima moram prepoznati. Jer i čovjek je hostija!

Kako je to divna istina, da je čovjek hostija.

Odjednom mi je postalo jasno kao nikad, da smo svi mi hostije.

Jer kao što je Bog hostija za nas, tako smo isto i mi hostija za Njega.

Susreli smo se u posvećenosti. On je Onaj koji posvećuje, a mi smo oni koji su posvećeni!

Sveti Gaetan Catanoso bio je štovatelj i ljubitelj Svetoga Lica Kristova.

Govorio je: „ Sveto je Lice moj život. Ono je moja snaga. Ako želimo štovati istinsko Lice Isusovo nalazimo ga u svetoj euharistiji, gdje se s Tijelom i Krvlju Isusa Krista pod bijelim velom hostije skriva Lice našega Gospodina“.

Klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom potiče me na divljenje jer gledam Njegovo Lice.

To divljenje ulazi u moju dušu kao čistoća koja želi sve zaprljano u meni očistiti.

Plod klanjanja je želja za pomirenjem. Klanjanje potiče na ispovijed.

U tom trenutku poželim sve nečisto sa sebe skinuti, kao Mojsije čujem glas – izuj obuću sa svojih nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.

Al više od obuće, želim sa sebe skinuti nečistoću srca.

Želim da u meni sve postane bijelo i nježno, kao Gospino srce.

Želim da svakako klanjanje bude uz njezinu blizinu, jer tek tada umožit će se moja čistoća za Onoga koji je izvor svake ljepote. Jedino uz Mariju mogu poći Gospodinu i njezinoj blizini klanjati se čistoći presvete hostije.

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.