Na jednom mjestu naš sveti Franjo opisuje koja bi svojstva, koje kvalitete morao imati jedan franjevac.

Pa nabraja: “savršenu ljubav prema siromaštvu brata Bernarda; jednostavnost i čistoću srca brata Leona; ljubaznost brata Anđela; vedrinu, naravno ophođenje te pobožno izražavanje brata Maseja; duh zanesenosti i kontemplacije brata Egidija; ustrajnost u molitvi brata Rufina koji je i u snu molio; strpljivost brata Junipera; duhovnu i tjelesnu snagu brata Ivana; ljubav brata Ruđera; ljubav prema samoći brata Lucida”, a onda poglavito poniznost i čistoću srca i pogleda.

Nabrajamo to na ovom mjestu kako bismo orisali lik jednoga suvremenog franjevca koji je iznenada otišao između nas. Naime, u franjevačkom samostanu na Humcu od srčane kljenuti preminuo je dr. fra Jozo Vasilj, aktualni odgojitelj franjevačkih novaka, profesor na Hrvatskom sveučilištu u Mostaru, predavač na Katehetsko-teološkom institutu pri mostarskom Hrvatskom sveučilištu. Rodio se u župi Međugorje u ratnoj 1943., pučku školu pohađao u Međugorju, osmoljetku u Čitluku, a gimnazijsko školovanje započeo u Zadru da bi završio ispitom zrelosti god. 1962. na humanističkoj gimnaziji ‘Ruđer Bošković’ u Dubrovniku. Te godine stupio u franjevački red, obukao habit na Humcu, odslužio vojni rok, a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u Visokom, Sarajevu i Schwazu (Austrija). Za svećenika zaređen god. 1969., djelovao potom kao kapelan u Čapljini, a onda od 1973. studirao sociologiju na Papinskom sveučilištu ‘Gregoriana’ u Rimu, gdje je doktorirao god. 1980.

Predavač na KBF-u u Zagrebu, na isusovačkom učilištu u Zagrebu, obavljao mnoge službe među redovničkim zajednicama u bivšoj državi, izabran za provincijala hercegovačkih franjevaca 1988. Od 1989. boravi u Africi gdje je predavao gotovo sve teološke predmete te pripojio franjevački skolastikat “Ivana XIII.” papinskom sveučilištu Antonianumu u Rimu. Bio više godina rektor franjevačke bogoslovije u Kongu-Afrika, obnašao službu provincijskog vikara i provincijala u provinciji sv. Benedikta Afričkog. Iz Afrike se vratio 2001., a od 2002.boravi u Mostaru te postaje profesorom na mostarskom Hrvatskom sveučilištu. Istodobno je i župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Od srpnja 2005. odgojitelj je franjevačkih novaka na Humcu. Smrt ga zatiče u toj službi u dan Gospodnji, 16. rujna 2007. Pokopan je na Humcu 18. rujna, uz neprebrojivi broj svećenika, redovničkih osoba i vjernoga puka. Premda je relativno malo djelovao u rodnom kraju, onolika nazočnost vjernoga puka te redovničkih osoba i svećenika bijaše vanjski izričaj zahvalnosti i poštovanja prema toj jedinstvenoj pojavi među hercegovačkim franjevcima. Duboko se usjekao svojom pojavom u biće ovoga naroda.

Kao njegov subrat i kolega od davne 1964. slobodno mogu reći kako je upravo fra Jozo posjedovao sve one gornje vrline u svojoj osobi koje sveti otac Franjo navodi da bi ih morao posjedovati mali brat. Fra Jozo je istinski bio mali brat, oličenje bogoljublja i čovjekoljublja. Teško će biti nadoknaditi taj gubitak, ali smo Gospodinu zahvalni što smo ga imali, što ga je Red imao u našem vremenu.

Živio je do kraja za Boga i za čovjeka. Služiti čovjeku za njega bijaše isto što i služiti Bogu. Dobrotom je osvajao, jednostavnošću izazivao udivljenje, u samoprijegoru i žrtvi za druge bio nenadmašiv. Istinski franjevački lik u današnjem vremenu, utjelovljenje maloga brata kakva je zamišljao serafski utemeljitelj sveti Franjo. Otišao je između nas iznenada, u naponu muževne i stvaralačke snage, plodan dobrim i svetim djelima. Za njega se može slobodno reći da je živio i proživio tri života u svome životu žrtve, nesebičnosti, izgaranja za Boga i čovjeka.

Kako je rodom iz međugorske župe uvijek mu je bilo duboko na srce sve vezano uz Gospu ovdje. Mariju je djetinje štovao još kao sjemeništarac, ljubav prema Gospi ga je uvijek resila. U predvečerje svoje smrti na Dan Gospodnji, subotom uvečer, ispovijedao je u Međugorju hodočasnike više od tri sata! Kreso. Imao je ključ za svako srce jer je svakome čovjeku pristupao kao Božjem stvorenju, u svakome je gledao i vidio otisak Božje ljepote i dobrote. Ako se veli da je sv. Franjo ukrotio Gubijskog vuka, možemo reći da je pok. fra Jozo znao razoružati svojom pojavom tolike afričke drumske razbojnike. Ne zaboravimo, živio je u veoma trusnom području nekadašnje Katange, na granici prema Ruandi i Burundiju. A znamo kakav se genocid dogodio ondje prije trinaest godina. Znao je često kao poglavar izložiti i svoj život da bi spasio braću fratre i ljude od afričke plemenske mržnje i osvete.Nitko nema veće ljubavi od ove: Položiti život svoj za braću svoju! kaže Isus u oproštajnom govoru učenicima.

Imao je ključ za svakoga čovjeka, svako ljudsko srce. Pristupao svakomu s ljubavlju, ljubavlju i neposrednošću osvajao, za njega nije bilo nerješivih zadataka. Po prirodi obdaren matematičkim talentom bio je u duši analitičar koji je u svemu otkrivao značajku dobra i ljubavi. I zato je u životu uspijevao, posvuda požnjeo blagoslov i uspjeh.

Fra Jozo je u svome životu i stjecanju mudrosti spojio franjevačku znanost križa sa znanjem ovoga svijeta, studij s pomazanjem Duha Svetoga, umovanje i pobožnost, istraživanje i divljenje, intuiciju i radost, radinost i poštovanje, znanje i ljubav, darovitost i krajnju poniznost, teologiju i Božju milost, prodornost uma i božanski nadahnutu mudrost.

Fra Jozo je prema naputku svetoga Bonaventure, našega serafskoga učitelja, kroz sav svoj život pitao „milost ne nauku, želju, ne razum, vapaj molitve, ne napor učenja, zaručnika, ne učitelja, Boga, ne čovjeka, tamu, ne jasnoću, ne svjetlost, nego vatru koja potpuno raspaljuje i izvanrednim unutarnjim pomazanjima i najžarčim osjećajima prenosi se u Boga. Taj je oganj Bog, njegovo 'ognjište je Jeruzalem', a Krist ga je zapalio žarom svoje plamteće muke”.

Sv. Pavao je bio krajnje obazriv i ponizan, tek bi na trenutke, prisiljen protivnicima, započinjao se hvaliti, pa nabraja čime se onda ponosi. Krajnji mu je ponos Kristov križ. Tako i pok. fra Jozo. I on je mogao svakome odgovoriti: „Hrvati su? Ja većma!

Katolici? Ja većma! Vjernici? Ja većma! Franjevci? Ja još više! Hercegovački fratar? Kao mahnit velim, svim svojim bićem!“ Nikad to nije izgovorio, ali je upravo tako živio! Do maksimuma!

Do kraja se ugradio u Božje kraljevstvo ovdje na zemlji pa stoga vjerujemo da mu je sam Gospodin plaća na nebesima. Dok mu prosimo pokoj vječni, obveza nam je ići stopama kojima je pokojni fra Jozo hodio: A to je put bogoljublja, čovjekoljublja, istinski put kojim je kročio sv. Franjo ovom zemljom. Hvala mu za sve što je učinio. Bljesnuo je kao meteor, zaparao nebom i ostavio iza sebe svijetli trag u tolikim srcima.

Međugorje, 1. listopada 2007.
Fra Tomislav Pervan

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.