Mt 9, 9-13 Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom.

Isto se dodogilo s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike!”

Matejev poziv je nešto kao živi komentar svih prethodnih čudesa koja je Isus učinio. Ovdje Isus krši sve granice koje su ljudi postavili međusobno. U krug svojih učenika poziva jednoga koga su svi nacionalno svjesni prezreli, na koga upiru prstom, koga doslovce moraju popljuvati zbog njegove suradnje s okupacijskom silom. Carinik bijašpe u očima pravovjernih Židova nešto kao izdajica par excellence i vjere i nacije, on je suradnik s Izraelovim neprijateljima, on je netko tko se bogati na račun izraelske sirotinje, on potpomaže ugnjetavati vlastiti narod. On je jednom zauvijek, što je izvan svake diskusije, isključen iz svoga naroda.

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao provala brane. Jer da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, dakle, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tome putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putevima i puteljcima Galileje, često umoran,gladan, siromašan, a zimi moralo je biti hladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).
Ondje u Matejevoj kući skupili se upravo tipovi poput Mateja, svi oni koje je ovaj čudesni Nazarećanin privlačio, na koje je djelovao oslobađajuće i magnetično. Ne treba ih Isus pozivati, ljudi osjećaju spontano tko ih prihvaća, ljubi, tko im je prijatelj. Ne pristupa Isus nikome s predrasudama, prigovorima, osudama, da bi ih još dublje gurnuo u njihovu izolaciju, nego ih cijelim svojim bićem poziva u svoje društvo. Oni su u društvu izgubljene egzistencije, a pred Isusom su u svome čovještvu potvrđeni i prihvaćeni. Isus je imao srca, smilovanja, prihvaćao sve bez razlike. Dođi k meni, slijedi me! To je Isusova gesta kojom kao da želi reći: Za mojim stolom ima mjesta za sve, dobrote, srca, ljubavi.

Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištio. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliki banket, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja – Levija.

Komentar pak Isusov na sve prigovore jest opet svetopisamski: “Niste li čuli – niste li čitali: Ne želim žrtve ni prinose, želim čovječnost, ljubav, smilovanje. Želim da se nitko na drugoga ne okomljuje, da nitko nije ničija žrtva. Svatko ima pravo na život”.

Vidimo, Isus izvlači čovjeka iz močvare u koju je zapao. Pristupa bez predrasuda. S povjerenjem i budi povjerenje. Stoga su mu ljudi vjerovali, kao nikome. Nije Isus socijalni radnik koji okuplja rubne, nego pastir koji traži izgubljeno, one koji su bez pastira. Isus kao Božji Sin zna što Bog hoće, kakav je Bog – koji je ljubav i milosrđe – i on okuplja u svoj novi mesijanski narod sve, odasvud. Poziva iz ropstva grijeha, iz tamnice na slobodu, iz smrtonosne bolesti na novi život. On je liječnik koji liječi ne simptome, nego samu smrt. Kad budem podignut, sve ću vas privući k sebi, izliječiti!

Fra Tomislav Pervan

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.