Dugan svake godine na čelu Kolone sjećanja ponosno nosi zastavu 204. vukovarske brigade

Svi oni koji dolaze u Vukovar 18. studenoga na obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara sigurno su zamijetili vojnika, markantnog i ozbiljnog, gotovo kamenog lica koji na čelu Kolone sjećanja od vukovarske bolnice, gradskim ulicama pa sve do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, ponosno nosi zastavu 204. vukovarske brigade, piše Glas Slavonije.

Vukovarci znaju, a oni izvan grada vjerojatno ne, da je to umirovljeni pukovnik Ante Dugan Samuraj (63), vukovarski branitelj do zadnjih dana obrane Vukovara, a poslije, do 2012. kada je umirovljen, profesionalni vojnik, pripadnik 5. gardijske brigade “Sokolovi”.

Do zadnjeg metka
Iako ga, kako kaže, prije prvih demokratskih izbora, nije zanimala politika pa se čak nije uključio u lijepljenje plakata po Vukovaru niti je dolazio na stranačke predizborne skupove, jer tada ga je najviše zanimala obitelj, posao majstora za održavanje raznih uređaja u VUPIK-u jer je po struci precizni mehaničar, odlazak u lov i izrada replika bodeža, noževa i mačeva koje je vidio u muzejima i slikao ih fotoaparatom “Smena-8” kako bi ih što vjernije izradio. Razumio se i u oružje i ono mu je postalo preokupacija, što se u ratu i za opsade Vukovara pokazalo jako korisnim. Prisjeća se kako je tadašnjim milicajcima čak popravljao pištolje kada bi im, kad se napiju, ispadali iz futrole ili kada bi zahrđali. Nije ga čak ni zanimalo tko je od radnih kolega Srbin, a tko Hrvat, ali kada mu je Tomislav Merčep rekao kako Srbi žanju žito i šleperima ga voze u Srbiju, shvatio je da će se dogoditi nešto strašno.

- Sa suprugom, zaposlenom u “Borovu”, i dvije djevojčice osnovke, učenice 3. i 4. razreda, živio sam na Olajnici, tu kod autobusnog kolodvora, na području Mjesne zajednice Novi Vukovar. Kada se dogodio “krvavi Uskrs” na Plitvicama, na televiziji sam među našim specijalcima vidio neke svoje prijatelje, ali i znance Srbe, Gorana Hadžića i Boru Savića, koji su tada uhićeni, ali tada sam sve to doživljavao kao nešto što se događa daleko od mene. Znao sam da su se neki moji prijatelji prijavili u policiju još u kolovozu 1990., a poslije kada su u okolicu Vukovara dolazili naši momci dobro opremljeni i naoružani vođeni Antom Rosom, a tada sam tu vidio i današnjeg ministra Tomu Medveda, mislio sam da nam nitko ništa ne može. Polako sam se uključivao u obranu na području MZ Novi Vukovar, ali pravi rat je počeo 2. svibnja masakrom naših momaka u Borovu Selu, tada je i naivcima bilo jasno što se sprema. Prvi organizator obrane Vukovara bio je Tomica Merčep i svaki kvart ili ulica imali su nekog zapovjednika, ali nije bilo koordinacije među njima sve dok krajem kolovoza nisu došli Mile Dedaković i Branko Borković koji su me u početku nervirali jer su došli iz JNA, a Borković je zahtijevao da se oslovljavamo s “vi”. Opsovao sam ga i svašta mu rekao, ali ubrzo sam, kao i svi mi, shvatio kako imaju vojničko znanje, znaju kako organizirati obranu i treba ih slušati. U lipnju smo pod zapovjedništvom Blage Zadre imali akciju čišćenja u Borovu naselju kada smo htjeli oduzeti Srbima oružje jer smo imali informacije da im noću JNA dijeli oružje pa je započela pucnjava i tada je dosta Srba izginulo kada su kroz kukuruze bježali prema Borovo Selu. Jedan Srbin, stari Vukovarac, donio nam je jedne večeri automatsku pušku s nekoliko stotina komada streljiva koju mu je JNA ubacila u dvorište. Primijetio je da je ispred kuća u njegovoj ulici bijeli križ, ali ne i ispred njegove kuće, pa je on sam nacrtao križ i sljedeće večeri dobio oružje. Išli smo i po kućama tražiti oružje i uvijek smo nešto našli, a primijetili smo kako Srbi “vježbaju” evakuaciju autobusima i čamcima preko Dunava i znali smo da će se nešto događati. Kada su mi supruga i djeca u kolovozu izišli iz Vukovara, bilo mi je puno lakše i tada sam odlučio da ću se boriti do zadnjeg metka – priča Ante Dugan Samuraj dodajući kako je nadimak dobio po vrsti japanskog noža Tanto kojega je sam izradio i uvijek nosio za pojasom.

Smrt majke i oca
Najstrašniji događaj zbio se 15. rujna kada su mu domaći Srbi zaklali majku i oca u njihovoj kući na Sajmištu jer su znali da im je sin uključen u obranu. To je bila strašna poruka Anti Duganu Samuraju.

- Nedugo poslije doznao sam tko mi je zaklao roditelje. Vodio sam skupinu zvanu Šumari i mi smo odlazili u ispomoć gdje god je trebalo, u Budžak, Borovo naselje, na Trpinjsku, Hercegovačku, Dom tehnike, Silos, Luku, Priljevo, svuda, jer jedino pomažući jedni drugima mogli smo opstati. Dva puta sam ranjen i danas imam u nogama 32 gelera od kojih se neki mogu i napipati, ali kada su me odvezli kod dr. Njavre u bolnicu, nisam htio leći jer sam mislio da se više neću probuditi već sam se vratio među svoje Šumare. Negdje 14. ili 15. studenoga vidio sam da imam samo 12 metaka, dvije ručne bombe i nož. Shvatio sam da više ništa ne možemo napraviti i razmišljao sam o proboju, ali nisam o tome htio drugima govoriti, neka svatko za sebe odluči. Živ pasti u četničke ruke nisam smio i čvrsto sam odlučio krenuti i nitko me tada u tome nije mogao spriječiti. Navečer 17. studenoga krenulo nas je stotinjak, ali se putem osipao broj da bi nakon dana i dvije noći pješačenja kroz kukuruze izbjegavajući srpske zasjede, preko Nuštra stigli u Vinkovce – kaže Samuraj pokazujući nam fotografije iz rata, ali i kada je nakon proboja došao u Zagreb te križ oko vrata koji nosi od rata.

Samuraj tvrdi kako su Vukovar branila točno 1803 branitelja i do te brojke su došli sami branitelji nakon izlaska iz okupiranog Vukovara.

Od prve Kolone sjećanja 1998. Samuraj je na čelu sa zastavom 204. vukovarske brigade, a tako će biti i u subotu.

- Da je Blago Zadro preživio, on bi nosio zastavu, a ja iza njega. Moji suborci, prijatelji, djeca poginulih rekli su da nosim zastavu i to ću činiti sve dok mogu stajati na nogama. Osjećam izuzetna ponos i čast dok koračam prema groblju sa zastavom u desnici i uvijek ću se ponašati tako da zadržim čist obraz. Na što mislim na tom putu od 5,5 kilometara do Memorijalnog groblja? Mislim na svoje poginule prijatelje jer svaka kuća, svaka ulica kojom prolazim može ispričati neku tragičnu storiju. Točno vidim nekog poginulog prijatelja kada prođem pokraj kuće gdje je poginuo, vidim ga kako nosi oružje, kako govori, kako je bio odjeven, puši... Kada sam na groblju, na svakom grobu vidim svog suborca i prijatelja jer prijateljstva stečena u ratu čvršća su od svih drugih i braća po oružju povezana su više nego prava braća – kaže Ante Dugan Samuraj.

Miroslav FLEGO

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.