Zahvalni smo Svetomu Ocu što je prepoznao Međugorje na zemljovidu Katoličke crkve

Uoči 37. obljetnice fenomena i dolaska papina vizitatora mons. Henryka Hosera fra Tomislav Pervan  za Večernji list dao je intervju u kojem se prisjetio prvih dana ukazanja

S obje strane međugorske crkve sv. Jakova nalaze se ispovjedaonice, pred kojima su, osobito ovih i narednih ljetnih dana, dugi redovi vjernika za ispovijed. U pravilu, svaki svećenik ima istaknuto ime na ulazu u ispovjedaonicu, a ispred one na kojoj piše ime uglednog hercegovačkog franjevca, dr. fra Tomislava Pervana, red često najduži, piše Večernji.

Međugorje je s oduševljenjem dočekalo imenovanje mons. Hosera od kojeg imaju velika očekivanja

Mislim da je to percepcija izvana, ne mogu prosuđivati. Nemam uvida. U pravilu, čini mi se, izlazim redovito posljednji iz ispovjedaonice. Razlog tomu? Na pitanje bih odgovorio neizravno. Naime, naveo bih uvjete koje postavlja sam Gospodin Isus za sve svoje sljedbenike: Biti učenikom, svjedokom, biti obučen „u Silu odozgor“. Učenike poziva u svoje društvo, da budu s Njime (Mk 3,12). Biti s Isusom znači biti gdje je On. Biti s Isusom u školi života. „Biti učenik“ ne znači iščitati mnoštvo knjiga, steći naslov, biti profesor, nego, dijeliti s Isusom sve, egzistencijalno. Isus Oca moli za učenike da budu gdje je On (Iv 17,24). A gdje je Isus? Isus je, prema Ivanovu Evanđelju, „u krilu Očevu“ (1,18). – započinje razgovor fra Tomislav Pervan, pred ovogodišnju 37. obljetnicu međugorskih ukazanja, koja će biti obilježena i dolaskom papina vizitatora mons. Henryka Hosera za upravitelja u Međugorje.

Naše je, kao vjernici i svećenici, biti s Isusom u Očevu krilu, tu izučavati Isusovu nebesku mudrost i znanje. Isus je duhovni otac svojih učenika. On ih je rodio u Duhu, posredovao im iskustvo koje ima te stoga nisu mogli bez Njega. Isus - vječnost u vremenu! Na rastanku Isus svojima veli: Bit ćete mi svjedoci (Dj 1,8). Tko je svjedok? U parnicama, na sudu? Samo očevidac. Tako i u pitanjima vjere. Samo onaj tko je vidio, iskusio, može biti svjedokom Isusa Krista. Iskusnik. Vjera nije krsni list, znanje, katekizam, nešto molitava, Youcat, nego drugovanje s Isusom, prijateljevanje. Biti prijatelj Isusov da bi se bilo svjedokom – tumači fra Tomislav, dodajući da to znači - „obući se u Silu odozgor“ (Lk 24,49; Dj 1,8).

Ta Sila je Duh Sveti koji je zahvatio apostole, a preko njih sve koje je Božja riječ probola u srcu, obratili se, povjerovali, krstili te time postali dionicima Duha Svetoga, iskustva, kao i apostoli (Dj 2,38). Isus je učenicima rekao da ne kušaju ništa „na svoju ruku“, prije nego se obuku u Silu, Duha. To su po meni preduvjeti koje treba imati vjernik, poglavito svećenik koji ide u ispovjedaonicu. Biti s Gospodinom, djelovati u Njegovo ime, biti svjedokom, iskusnikom, biti obučen u Silu Božju i s njom nastupati u ispovjedaonici. I ljudi će te tražiti. Bit ćeš kao svećenik ispovjednik „na dobru glasu“, danas, kad se svećenici redovito ozloglašuju. Biti svjetionik na uzburkanu moru svijeta – tumači on svoju ulogu ispovjednika, citirajući teološkog velikana Rahner, koji je prije pola stoljeća rekao da će „vjernik sutrašnjice biti mistik, tj. onaj koji je nešto iskusio, ili će nestati“.

Danas vidimo silnu želju za iskustvom Boga. Nema li osoba iskustva, vjere nestaje, primjerice na Zapadu. Nekoć se hodočastilo iz Irske u egipatsku pustinju da bi se naučilo istinsko znanje – Isusa Krista – kod pustinjskih otaca. Danas to traže u Međugorju. Moramo biti upravo 'iskusnici', ruski „starci“, koji su traženi i posreduju iskustvo Boga. Moramo biti teofori, kristofori i pneumatofori; bogonosci (sv. Ignacije Antiohijski), nositi Krista u svijet snagom Duha. Svećenik treba biti „otac“ koji rađa u Duhu. Uskraćeno nam je tjelesno očinstvo, ali zato Isus govori o „stotinama braće, sestara, majki“ (ne očeva, jer samo je jedan Otac!) koje kao svećenici stječemo upravo u ispovjedaonici. Mislim da se svaki svećenik mora zaputiti u svoj „Damask“ – doživjeti živoga Boga i Isusa u Duhu, što se kod mene dogodilo u susretu s nezaboravnim pok. Ivančićem, davne, 1979. – priča fra Tomislav, a na pitanje što ljude toliko privlači u Međugorje veli kako se kaže da „hodočasnici putuju u Lurd da bi tjelesno ozdravili, u Međugorje da bi duhovno i duševno ozdravili“.

Od prvih dana svjedokom sam golema broja pokajnika na otvorenom, pored crkve. Ljudi su dolazili s teretom grijeha i života. Komunizam je ubijao Boga, dušu, ostavljao iza sebe pustinju i pustoš posvuda. Posljedice toga osjećamo i danas. Očito, sotonski izrod. Već psalmist pjeva: „Svaka put (tj. tijelo) dolazi k tebi pod teretom grijeha. Naši nas prijestupi taru – ti ih pomiruješ“ (Ps 65,3.4). Hodočasnici u pravilu pohode Brdo ukazanja i Križevac. Ondje već mnogi proliju suze okajnice i dođu raskajani u ispovjedaonicu. Milost prethodi temeljitoj ispovijedi. Bog daje milost kajanja za grijehe. Hodočasnici odreda svjedoče o posebnom ozračju u Međugorju. Milost u ljudima otapa led sa srca te osjete da im treba olakšanje, rasterećenje. Osobe u ispovjedaonici pravo „prodišu“. Guši ih u grudima, u grlu „knedla“. Doba je ovo strahova, anksioznosti, bipolarnih poremećaja, suicidalnih misli, mržnje, nemira, tjeskoba itd.. Već u startu razoreni brakovi, a bjelodana je činjenica da grijeh nikada nikoga nije usrećio. Opustoši dušu kao proljetni mraz pupoljke. Ljudi traže mir, vapiju za smirenjem. To im nudi Međugorje. Stoga se uvijek iznova vraćaju na ovo mjesto iskustva milosti – priča fra Tomislav.

- Ima li slučajeva koji su vas se posebno dojmili?

- Nebrojeno je pozitivnih reakcija osoba koje su bile prije godinu, dvije, tri ili deset godina kod mene ispovjedaonici. Redovito svjedoče kako im se život stubokom promijenio. To je možda i razlog da se prenosi od usta do usta iskustvo i preporuka: Idite fra Tomislavu! U pravilu uvijek molim za pokajnike, za duševno i duhovno pa i tjelesno zdravlje, uz polaganje ruke. Molim prije i poslije ispovjedaonice za sve koji će doći i koji su bili. Tu vidim na djelu što je rekao kard. Ratzinger u Misi za izbor Pape: Ostaje iza nas samo ono što smo posijali u ljudske duše i srca. Ne što smo sagradili ili napisali. Ima i negativnih iskustava. Hladan, tup, staklen, odbojan pogled. Osoba kao da je u vlasti Zloga. Odbija molitvu, ruka „prži“, kao i križ. Otklanja križ, ne želi ga poljubiti. Naprotiv, iz očiju izbija ledena mržnja. Osjećaju se nemoćni pred Isusom Kristom, iznutra su okovani. Treba uporne molitve da se osoba smiri i prihvati Krista. U pravilu, uvijek tražim odreknuće od grijeha, Sotone te prihvat Isusa Krista, obnovu krsnih zavjeta. Napose kod notornih psovača i bogohulnika – govori on, a na činjenicu da je gužva ispred ispovjedaonica lani dirnula i Papina izlaskanika mons. Hosera, kaže da se to dogodilo „s razlogom“.

- Na Zapadu imamo uglavnom „pokornička bogoslužja“. To je recidiv u Stari zavjet, kad se narod kaje zbog grijeha. U Novom zavjetu Logos-Riječ postala je osobom te moramo stati osobno, licem u lice, pred Isusa Krista i njemu priznati grijeh. Svećenik djeluje „in persona Christi“, ne kao činovnik! Treba biti ovdje za Festival mladih početkom kolovoza kad stotine svećenika ispovijedaju danonoćno! Vjerujem da će ove godine mons. Hoser biti još snažnije dirnut kad vidi tolike mlade pred svećenicima. U ispovijedi se čovjek susreće sa živim Bogom. Tu Bog osobno pita: Adame, gdje si? Ima li svećenik iskustvo živoga Boga, vratit će pokajnika Bogu! – tumači fra Tomislav.

U Europi više nema ispovijedi, križnoga puta, klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu… a u Međugorju upravo sve to živi?

- Što je Sabor zamislio kao „obnovu Crkve“ imamo na djelu u Međugorju još od 1982. Tu se ozbiljuju smjernice obnove Crkve koje je dao Sabor te svi pape nakon Sabora. U žarištu nije Marija, nego Krist, sakramenti, obraćenje, obnova, novi život u Duhu. Marija u službi svoga Sina! Ona privodi Sinu – odgovara on, a na upit koji su najvažniji plodovi Međugorja u ovih 37 godina kaže kako se oni mogu promatrati na više razina.

- Međugorje je upisalo hrvatski narod u srca i duše milijuna hodočasnika, na globalnoj razini. Pomoglo je priznanju Hrvatske te otklonu negativne slike o Hrvatima koju su promicale jugoslavenska diplomacija i tajne službe. Dogodilo se na razdjelnici Istoka i Zapada. Ubrzalo je urušavanje komunizma, najsilnijeg događaja drugoga milenija. Ovdje se odvijao susret Istoka i Zapada, u doba „željezne zavjese“. U samom početku vidioci su digli na noge partijsku komunističku vrhušku i medije protiv sebe. Ono je daleko prisutnije u svijetu nego Lurd i Fatima, po molitvenim zajednicama, tiskovinama, medijima. Milijuni su bili ovdje i ponijeli u svijet obnovu Crkve u Duhu. Tisuće mladih osjetili su tu duhovni poziv te se s pravom zovu „međugorska zvanja“. Mnoge humanitarne akcije i udruge nastale su u Međugorju – kaže fra Tomislav Pervan, a na pitanje kako gleda na osporavanja međugorskog fenomena, jer da se radi o izmišljotinama npr. da ukazanja traju tako dugo i u desecima tisuća, kaže da se „mora prestati s deističkom slikom o Bogu“. - - Bog može djelovati i djeluje u povijesti. Ne možemo mi „propisivati“ što će raditi. Marija se ukazuje snagom Duha Svetoga upravo u prijelomnim vremenima. Ne bih se usudio nazivati međugorske vidioce lašcima. Tko je njih iz njihova svagdana 'katapultirao' u žarište? Njihov hir, htijenje ili volja? Njima je „ukradeno“ djetinjstvo i normalno odrastanje. Do kraja su se uključili od početka u Božji plan. Protiv njih su u početku bili svi, i civilne i crkvene vlasti. Dovoljno su zreli i odrasli, već imaju i unučad. Neodgovorno je proglašavati ih „prevarantima“, ako su na njima vršena znanstvena istraživanja da bi se potvrdila autentičnost njihova iskustva, a oni pristajali na sve eksperimente – kaže on, koji je za prvih dana ukazanja, od srijede do subote toga lipnja 1981., bio s novacima na izletu u samostanima u Bosni.

U subotu navečer vratili smo se na Humac, a već u nedjelju, 28. lipnja, u Ljubuškom sam na svetoj misi u osam sati govorio o ukazanjima. To je, vjerujem, prvi 'statement' o ukazanjima s oltara. Rekao sam da se ne smijemo pomamiti za znakovima, nego biti znak. Spomenuo sam i Gamalijelov savjet: Ako je od Boga, ostat će. Nije li od Boga, nestat će. Govorio sam da ne smijemo davati povoda medijima i partiji da izruguju vjeru. Ono se dogodilo godinu dana nakon diktatorove smrti, 40 dana nakon atentata na Papu – prisjeća se.

Jednom ste mi u razgovoru rekli kako su vidioci, zapravo, poslužili samo kao „okidač“ za sve ono što će kasnije uslijediti u Međugorju?

- Vidioci su bili, što se veli, „inicijalno paljenje“ za potonji slijed. Upravo kao ključ ili starter koji aktivira motor. Kad se motor pokrene, ključ se mora ispustiti. Tako je kod svih ukazanja. Kad motor proradi, ako ima goriva, pokreće se. Znamo koje je „nebesko gorivo“ – od Staroga zavjeta, pogotovo u Isusovu navještaju. Vidimo, „goriva“ još uvijek ima, hodočasnici dolaze neprestance, svim osporavanjima unatoč. „Sensus fidei fidelium“ – vjerničko osjetilo govori nam neprevarljivo da je Bog na djelu. Lex orandi stvara legem credendi. Praksa molitve i bogoslužja određuje što vjernički puk vjeruje. Molitva u Duhu određuje i vjerovanje, jer je u Crkvi bogoslužje mjesto gdje su se rađale vjerske istine. Vjernički puk prihvatio je ukazanja kao činjenicu i istinu – kaže fra Tomislav, a na pitanje zašto se vidiocima prigovara na njihovu svjetovnu životu, tj. da nisu postali svećenici i redovnice, odgovara riječima pape Franje – tko sam ja da sudim i da ulazim u nečije privatne živote i obitelji.

- Trebali bismo najprije pomesti vlastito, ne tuđe dvorište. Sjetimo se prvih dana i mjeseci te svih osporavanja, maltretiranja i progona kojima su bili izloženi! Ako se danas bije bitka za obitelj, temeljnu stanicu društva, zar je čudo što su se vidioci odlučili za obiteljski život? Pokazati svijetu kako se u obitelji živi, kako obitelj treba „funkcionirati“ – kaže fra Tomislav, čiji je svećenički put također zanimljiv.

Kako ste odlučili postati fratar?

- Tu mogu biti osoban. Tri godine prije smrti moje majke, koja preminula je u travnju 2006., moja mi je pokojna sveta majka rekla kako je s mojom bakom svaki dan molila krunicu dok je bila trudna da bi dijete bilo svećenik. Za vrijeme svete mise na Presveto Trojstvo, negdje u lipnju 1946., za prikazanja i pretvorbe, osjetila je da je dijete živo. I prikazala me pod misnom žrtvom Gospodinu: „Gospodine, dijete je živo. Tebi ga predajem i posvećujem“. Od malih sam nogu bio uz oltar, odan Bogu, fratrima i oltaru. Kad je trebalo poći u sjemenište, župnik nije ni pitao hoću li u sjemenište. Rekao je samo da donesem potrebnu dokumentaciju. Znao je da ću u sjemenište… - prisjeća se fra Tomislav.

Razmišlja li o međugorskim ukazanjima u kontekstu onih prijašnjih u Lourdesu, Fatimi, Guadalupeu, fra Tomislav Pervan kaže kako su „Marijina ukazanja redovito odgovor Neba na potrebe Zemlje“.

Kad u Meksiku bijaše evangelizacija nemoguća, što svjedoče dokumenti, Marija je privela u 16. stoljeću u Crkvu za deset godina desetak milijuna Azteka. Ukazivala se četiri dana Juan Diegu i utisnula nebeski „vodeni znak“ na slici Gospe Guadalupske. Slično je i s Lurdom, kad je Europom kružila sablast komunizma, ili Fatima, usred svjetskog rata i predvečerje Velikog oktobra, komunističkog prevrata u Rusiji. Tako u Kibehu (Ruanda) i Međugorju, gdje je uporno pozivala na obraćenje i mir – kaže.

Koja je poruka Međugorja današnjem svijetu?

- Rekao bih, svevremenska i nadvremenska, evanđeoska. Kristova s početka navještaja Radosne vijesti u Galileji. Vrijeme se ispunilo. Kraljevstvo je Božje blizu. Treba se obratiti se. Vjerovati Isusovoj riječi. Isus ima prvu i posljednju riječ u vremenu i prostoru. U vremenu nijekanja istine, njegova je riječ Istina. On je Istina našega života. I poruka da Bog jest! – kaže uoči ove međugorske obljetnice, koju će obilježiti dolazak papina vizitatora.

- Zahvalni smo Svetomu Ocu što je prepoznao Međugorje na zemljovidu Katoličke Crkve. Treba imati na umu da je u prvim danima međugorskih zbivanja jedino Glas Koncila izvješćivao o Međugorju. Zatim „silenzio stampa“ do danas. Nad Međugorje se nadvio embargo u crkvenim medijima. Milijuni su prošli Međugorjem, stotine tisuća svećenika navratilo je ovdje. Godišnje se podijeli do dva milijuna pričesti. Veliki nadnevci okupe desetke tisuće vjernika-hodočasnika. O tome ni riječi u medijima! O Međugorju se uglavnom piše sa zrenika osporavanja. Svećeničke duhovne vježbe i festivali mladih znaju okupiti više od šesto svećenika iz cijele Crkve (više od promila svećenika u Crkvi!). Toga nema u tiskovinama a ni vijesti u televizijskim programima. Možda je Crkva u Hrvata propustila povijesni kairos za minulih 37 godina spram Međugorja. Da se barem slijedilo Zadarsku izjavu iz 1991. glede pastoralne prakse i pomoći. To Papa želi ispraviti šaljući osobno mons. Hosera kao Apostolskog vizitatora – kaže fra Tomislav Pervan i dodaje da „Međugorje nisu stvorili vidioci, nisu ga izmislili ni fratri“.

- Prvih deset godina živjeli smo u civilizacijski nemogućim uvjetima, bio sam ovdje župnik do 1988. Vidioci su bili „starter“, a fratri su prihvatili dar s Neba. Međugorje je karizma, a karizma je dar Duha Svetoga. Ne možemo njome raspolagati, nego se staviti na raspolaganje, nesebično, da Duh preko nas djeluje. To želim svima koji su ovdje i koji će doći u Međugorje. Vjerujem da Međugorje ima budućnost te da će se prestati s ignorantskim stavom prema Međugorju. Međugorje je odavna postalo globalnom činjenicom i događajem – kaže popularni međugorski ispovjednik.

Večernji list/razgovarao Darko Pavičić

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.