Danas smo pred grobom i nad grobom mladoga čovjeka.

I danas je nešto najbolnije i najpotresnije pokapati mladoga čovjeka, u naponu snage, pred kojim je život kao izazov. Najednom, vozilo zakazalo, nešto se na putu ispriječilo, kočnice otkazale, čovjekova se životna nit naglo prekida. Svi bismo htjeli da taj živi, radovali se njegovu životu, raspjevanosti, nadama koje smo u njega polagali. S njime smo živjeli. Bol je tim veća što nam je osoba bila bliža, a najgore je ako je to sin, dijete, kćerka ljubljena, brat ili sestra. Čini nam se da se nešto živo od nas otkida, neko živo tkivo. Otvara se rana, nekada doživotno nezacjeljiva, kao kod roditelja koji su izgubili dijete na ratištu, ni za grob mu ne znaju.

Ova današnja zgoda govori o takvoj smrti i grobu. Na početku imamo samo obavijest: Lazar je ozbiljno bolestan. Na kraju, događaj koji nam zvuči nevjerojatno: Isus uskrisuje Lazara od mrtvih. Čini se kao da je vrijeme poteklo u suprotnom smjeru. Usred događaja imamo rečenicu koja baca posve novo svjetlo na cjelinu: Tko vjeruje u mene, živjet će i ako umre. I svaki koji živi i vjeruje u mene, dakle, koji živi s vjerom u mene, Isusa – nikada ne će umrijeti! (usp. Iv 11,25.26).

Dakako, treba nam stanovito vrijeme da čovjek prihvati i povjeruje u rečeno. Tek ako se nešto u nama pokrene, kad se s nečim bavimo danima ili možda godinama, otvaraju nam se oči, možemo prihvatiti događaje ili stvari u njihovoj poruci i srži. Sve treba proces shvaćanja, umna promišljanja, ali i gledanja srcem. To je ujedno i proces preobrazbe, pretvorbe. Nešto, staro pre-tvara se u novo. Jedna (s)tvar postaje drugom, posve drukčijom. Bolest i smrt u našem životu prave neumoljivi usjek. Nitko od nas ne vjeruje u smrt. Nitko od nas ne kaže, 'možda ću umrijeti'. Smrt nas sve neminovno čeka, jednoga dana. Ne znamo. To je jedina sigurnost našega života. Mi kažemo, vjerujemo u uskrsnuće tijela – život vječni. Ne vjerujemo u smrt. Vijest o nečijoj smrti, napose o smrti najbližih stupnjevito prihvaćamo. Najprije smo u nevjerici, a onda se čovjek postupno miri s neumoljivom stvarnošću.

I Isus na vijest o bolesti kao da odugovlači. Kao da odbija pomisao na bolest prijatelja. Mogao je (po)žuriti i izliječiti ga, ali kao da ni sam ne vjeruje u najgore. Čini se kao da ga ozbiljnost situacije na prvi mah i ne dira. On samo veli da će ta bolest poslužiti proslavi Boga, kao i kod slijepca od rođenja (prethodna nedjelja!). Kritičari će mu predbaciti da se služi smrću svoga prijatelja kao sredstvom do cilja. Sama je pomisao na to strašna. Jer, imamo tu i izričaje poput, Isus bijaše duboko u duši potresen, uzbuđen, ili pak Isus zaplaka (Iv 11,35). To je pokazatelj do koje mjere i njega ta smrt potresa, te u kolikoj je mjeri sam Isus dionik žalosti onih što za Lazarom tuguju i plaču, nad njegovom smrću i grobom.

Čudo Lazarova uskrsnuća utjelovljuje u sebi kršćanski odgovor spram tjeskobnih pitanja o životu i smrti. Pitanje smrti ne smije se potiskivati, a kršćanski odgovor smioniji je od bilo koje druge religije ili ljudske mudrosti. Filozof Heidegger napisao je svoje kapitalno djelo, Sein und Zeit, Bitak i vrijeme, i tu piše, da je ljudsko biće biće za smrt i na smrt. Nema vječnosti. Ovdje je Lazar već četiri dana u grobu. To je prema židovskom poimanju vrijeme kad nema povratka u život, kad je čovjek definitivno mrtav. Sve je prekasno. Pa i za Isusa. Isus je dopustio da Lazar umre. Zvuči to i iz Martinih riječi: „Gospodine, da si ti bio ovdje, brat moj ne bi bio umro“! Isusova riječ o uskrsnuću ne dira je. Ona vjeruje u uskrsnuće mrtvih. Umrijeti pak i biti mrtav nije isto. Ima i živih mrtvaca. Svakodnevno ih susrećemo. Ljude koji žive, životare, koji su veći mrtvaci od onih što počivaju na groblju. Pa što je u tom slučaju život, a što je smrt? Čuli smo gore Isusovu riječ: „Tko vjeruje u mene, živjet će ako i umre“. Živjet ćemo samo ako vjerujemo. Nemamo li vjere, već smo živi mrtvaci. Vjera je poveznica s Isusom, s Bogom. Isus uklanja granicu između života i smrti. Isus je prihvatio slobodno smrt da skine s naših očiju i iz našega uma zagonetku koju smrt stavlja pred svakoga od nas.

Kad Isus, Božji Sin, plače nad svojim prijateljem, onda je to naznaka da se nešto događa, nešto silno. Slava Božja ne može se iskusiti bez nutarnje zahvaćenosti, onoga što se veli u mistici, mysterium tremendum et fascinosum. Čovjek je naprosto iznutra potresen, nutrina mu je uzavrela, upravo ono što nalazimo kod starozavjetnih proroka, gdje Gospodin – Jahve – za sebe veli, da mu se sve iznutra prevraća, srce, bubrezi, nutrina. Mi se protiv toga opiremo jer to stvara bol, jer nas trza iz našega mira, jer nas posvema zahvaća, iznutra i izvana.

Želimo li uopće bilo što shvatiti od Isusove poruke i osobe, moramo uključiti u cjelinu svoju osobnu biografiju. Svoj život. Trebali bismo se zapitati: Gdje je tu moje mjesto, kad sam bio zahvaćen, dirnut, potresen?

Osobe koje prate umiruće govore o svojim iskustvima o trenutcima kad nastupa smrt kod umirućega. Svjedoče o atmosferi, o ozračju koje se u prostoru mijenja u trenutku smrti. Opisuju taj najdublji događaj – prijelaz iz života u novi život – kao trenutak do kraja nabijen, ispunjen, nešto što čovjeka ispunja radošću. Dokle god ostajemo negdje izvana, sa svojim vlastitim iskustvima, Isusova riječ o vječnom životu ostat će nam tuđa i strana. Stoga je za nas bolje ostaviti na trenutak po strani sve prigovore te dopustiti da na nas djeluje cijela zgoda – od prve vijesti glede bolesti brata im Lazara, preko susreta sa sestrama pokojnika do točke kad Lazar izlazi iz groba. Kad nas to prožme, otvorit će nam se oči za izričaj o vječnom životu. Otvara nam se novi vidik bivovanja, egzistencije koja ruši okvire našega dosadašnjega umovanja i mišljenja.

U našoj tradicionalnoj pobožnosti vječni život istoznačnica je za „nebo“, događaj koji nastupa tek nakon smrti. Nebo je nagrada za krjepostan život, za nevolje koje je čovjek ovdje podnio. Međutim, „vječnost“ ne treba shvaćati kao svojstvo ili zbilju koja nas se tiče tek nakon smrti. U stvarnosti, ona se tiče našega života već ovdje i sada. Vječnim, nadvremenskim nazivamo izreke, izričaje, misli, ostvarenja ili izume pojedinaca koji su promatrali, sagledavali život ne s prednje, nego s druge strane, očima onostranosti. Njihova djela sežu u dubinu bitka, ne ostaju, ne zadržavaju se na površini. Idu prema bitnome namjesto pojavna, vidljiva. Isus je tako postupao, sagledavao je život s druge strane. Isto tako i svetci, a potom svi oni koji su stvorili djela neprolazne vrijednosti, filozofi, umjetnici, skladatelji, pjesnici, graditelji.

Gregorijanski koral ili pak Bachove kantate, Mozartov „Ave verum“ i dandanas zahvaćaju slušatelje kao i prije sedamsto, tristo, dvjesto godina. Franjin „Hvalospjev stvorenja“ ili „Pjesma Suncu“ uranjaju nas i danas u Franjin iskustveni, doživljajni svijet. Ne igra tu nikakvu ulogu vremenski odmak. Mogu nas na trenutke usrećiti i iznutra ponijeti, zanijeti duhovna ostvarenja ili stvaralaštvo minulih vremena ili našega doba ako im dopustimo da nas zahvate ili na nas djeluju. To stvaralaštvo daruje dublje zrenje u pravi smisao našega života. U najboljem slučaju čovjek postaje zamišljeniji, pribraniji, nešto ga iznutra nosi, postajemo prema drugima daleko obazriviji i prijateljski nastrojeni. Pokreće nas ne površina, nego dubina našega bića. U svakome od nas počiva klica vječnoga života, pogotovo ako smo uronjeni u Gospodinovu smrt, u krštenju, te ako je u nama Duh pohranjen kojega treba rasplamsati.

Pozvani smo kao onaj mladić iz Naina, Jairova kćerkica ili pak kao Lazar, ustati, izići iz svoga groba, iz svoje podsvijesti, mrtvila, svoga nutarnjega groba. Nerijetko živimo usporedno sa svojim životom. Život ide jednim tokom, a mi živimo pored svoga života, onoga pravoga koji je u nama pohranjen. Nerijetko hodamo kao živi mrtvaci. Mnogo je toga u nama prekriveno teškim grobnim kamenom koji treba odvaliti. Netko nas mora pozvati iz vlastita groba. Treba nam Gospodin da nas probudi, da u nama raspali snage za koje nismo ni znali, kojih nismo svjesni. Treba nam se Isus pridružiti, kao suputnik. Kao onaj za kojim smo cijeloga života žudjeli. I da na kraju kažemo: To je ono što želim, što hoću, kao i sv. Franjo.

Upravo smo mi ovdje u Međugorju svjedoci koliki ustaju iz svojih grobova, grijeha, nevjere, depresije. Koliki ozdravljaju, dižu se na novi život. Ustaju iz svojih grobova. Gospodin odvaljuje kamene gromade sa srdaca, života, podaruje novu budućnost. Isus zapovijeda da Lazara, koji bijaše umotan i povezan, prema židovskom obredu ukapanja, odriješe i oslobode od svega čime bijaše umotan i povezan. Ne događa li se to u svakoj ispovijedi, kad čujemo riječ: „I ja te odrješujem…“ od svih spona grijeha, smrti, prokletstava…? Isus to čini na svakome od nas. Neka ta riječ odjekne i u našim ušima, ali poglavito srcima i životima ovih svetih dana.

Međugorje, 1. travnja 2017.
Fra Tomislav Pervan OFM

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.