Pred svake izbore slušamo iste tvrdnje. Svaka stranka, a nerijetko i stranački prvaci stavljaju sebe i svoju stranku za uzor: kod njih je sve dobro, pozitivno, a kod suparničke strane ništa ne valja.

Brižno izbjegavaju sve što bi moglo tu sliku narušiti,. Drugima nalaze stotine mana, same pogrješke, a kod sebe nikada. Uvijek samo „Tvoj grijeh!“, a nikada priznaju „Moj grijeh!“.

U svemu tomu, čak se hvale onim o čemu bi im bilo pametnije šutjeti. Eno, premijer države s kojom imamo više od tisuću kilometara granice hvali se da je smanjio broj nezaposlenih. Jest, ali iseljenjem radno sposobnog stanovništva! To je kao kad bi se ministar zdravstva hvalio da je smanjen broj bolesnika, ali koji nisu ozdravili nego pomrli. No, već smo naviknuli da to nekako pripada u izbornu kampanju, pa se tako prema tome i postavljamo: jednostavno, ne vjerujemo im. Svatko mora biti sposoban ocijeniti njihov dosadašnji rad te koliko je uopće moguće ostvariti ono što tako velikodušno obećavaju za buduće. Uostalom, u anketama političari su vrlo nisko na ljestvici onih kojima građani vjeruju, daleko ispod Crkve ili nekih drugih ustanova.

Isusov primjer

Kršćanin zna da je opasno sebe stavljati za uzor. Nikad nismo toliko savršeni da bismo to smjeli činiti. Osim toga, to bi mogao biti i izraz naše oholosti. Ona se i sastoji da (jedino) o sebi mislimo najbolje, a druge podcjenjujemo. A oholost je prvi i glavni grijeh iz kojega se rađaju mnogi drugi.
Naš Gospodin Isus sebe je stavio za uzor od kojega valja učiti: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,29b). Razumljivo nam je to zato jer njegovo srce nije bilo podijeljeno, jer je cjelovito pripadalo Bogu, jer je u svakom trenutku u svemu izvršavao volju Očevu do kraja. On je svoje protivnike čak izravno upitao, tko mu od njih može predbaciti neki grijeh. Bilo koji. O kako bi rado oni to bili učinili, ali nisu mogli, nisu imali „materijala“. I kad su ga optuživali pred vlastima, morali su izmišljati lažne optužbe, jer drugih nisu imali. Dobro, Isus je Bogočovjek, reći ćemo; kod njega nedostataka nema. Ali čovjek? Smije li čovjek, pa ma kako svet bio, sam sebe stavljati kao uzor drugima?
Što bismo rekli kad bismo čuli nekog svećenika, propovjednika kako govori: „Braćo i sestre, gledajte kako ja živim, pa i vi tako živite. Ravnajte se po mome primjeru. Ako tako budete živjeli, budite sigurni da je Bog s vama. Nikome od vas nisam ni u čemu dao loš primjer.“ Kako bismo se lako (i rado) sjetili bilo kakve njegove pogrješke, neke sitnice kad nam se on zamjerio! Možda bismo to u crkvi još i prešutjeli, ali čim bismo izišli iz nje, već bi padali komentari: „Čujete li vi što župnik reče? A meni je učinio to i to. Kako on može biti uzor?“

Pavlovi nasljedovatelji

A jedan je propovjednik upravo tako govorio. Eno, apostol Pavao piše: „Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama“ (Fil 3,17). Tu je stavio za uzor ne samo sebe samoga, nego i one koji su već prihvatili i slijede njegov primjer. A malo niže veli: „Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!“ (Fil 4,9). Iznenađuje Pavlova sigurnost, iako to na prvi pogled izgleda kao samohvala: sebe staviti za uzor, slično kao Isus. A protivnika ni njemu nije nedostajalo i sigurno bi i njemu spočitnuli da su imali što. Pavao je bio siguran da se sav predao Kristu i da živi po njegovu primjeru, pa je imao pravo i druge pozvati na takav život.
On je siguran kako nikome nije dao povoda za neki loš čin ili barem za loš komentar. Piše naime na drugome mjestu: „Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji“ (2 Kor 6,3-4). Strogo vodi računa o tome da je on Božji službenik, da predstavlja Boga u svijetu kojemu ga navješćuje. Zna da će po njegovim riječima i postupcima slušatelji suditi ne samo njega nego i njegovu vjeru i njegova Boga. Toga mora biti svjestan svaki kršćanin, a osobito svaki propovjednik. Pozivajući da ga nasljeduju, Pavao zapravo želi olakšati prve korake kršćanima koji još nemaju velika iskustva u svom kršćanskom životu. Zato će im biti lakše kad pred sobom gledaju živ primjer. No, takav poziv obvezuje Pavla na posvemašnju vjernost Bogu. A on ju je toliko puta dokazao od svoga obraćenja tijekom cijeloga života u svim nevoljama, a bilo ih je obilje.

Božji dar

A u čemu se to Pavao i njegovi iskazuju kao poslužitelji Božji? On sam to nabraja: u postojanosti u nevoljama svih vrsta kao što su: progoni, zlostavljanje, apostolski napori, postovi, što je sve podnosio zbog Evanđelja; u velikodušnosti; u dobroti; u iskrenoj, nepatvorenoj ljubavi; u istinitoj riječi. No svjestan je da sve to ne čini svojom sposobnošću, nego „u snazi Božjoj“ i „u Duhu Svetomu“ (usp. rr. 4-10), dakle, da je to Božji dar, a ne njegova zasluga. Zato zapravo i ne stavlja sebe za uzor nego Boga kojemu služi. To su vrjednote koje nitko ne može osporiti. Veliko je kad netko to prihvaća i živi cijelim svojim bićem. Onda može i druge pozvati na takav život.
Takvo bi trebalo biti srce svakoga svećenika, svakog propovjednika, svakog apostola, zapravo svakog kršćanina. A ljudi uvijek znaju razlikovati glumu od nepatvorene svetosti. Kršćanin je na svetost pozvan.

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.