Svjedoci smo jednog tužnog vremena. Zemlja nam se prazni ljudima. Svi odlaze. Slavonske pašnjake nema tko obrađivati, a evo i hercegovački krš ostaje pust: šipci izumiru jer tamo gdje nema ljudi, ne rađaju ni šipci. Katoličke krajeve u kojima se odvajkada glasalo zvono sa zvonika, zamjenjuje nerazumljiva vika s bogatih minareta.

Što se to događa? Naši ljudi odlaze u Irsku ili Njemačku, a irska i njemačka mladost odlazi za boljim novcima u Ameriku ili Švicarsku. Amerikanci opet putuju negdje dalje, u nekoj novoj „zlatnoj groznici“ današnjice.

Vlč. Pavo Šekerija, župnik župe Bitola, koji je s tri obitelji iz Makedonije nedavno boravio u Međugorju, ovako je komentirao situaciju u kojoj se nalaze naši krajevi: „Ljudi me znaju pitati, velečasni što se ovo događa, svi ljudi odoše! Moje mišljenje je kako je na djelu zapravo „DUH SELJENJA“! Razlog je najčešće krivo postavljanje vrijednosti: naime ljudi su Boga „izgurali“ s prvog mjesta u životu. Ne živi se više prva Božja zapovijed „Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih Bogova uz mene“, nego je danas nažalost božanstvo postao POSAO, odnosno ZARADA! Život postaje samo jedna trka za što većom zaradom. Čini se da će tamo gdje ti daju više novca, biti i više sreće – ali to često puta nije tako. Vidimo kako su uređenije države možda sređenije sa socijalne ili obrazovne strane. Ali s druge strane, naši ljudi nisu svjesni da tamo roditelji gube potpuno pravo na svoju djecu. Djeca postaju vlasništvo države. Uvode im se rodne ideologije, odgoj bez vjere, kršćanski uzori ne postoje… a najmanji žar vjerskog života ubrzo se razvodni mlakošću. U nekim je državama već započelo, a u drugim će uskoro krenuti s čipiranjem stanovništva. I najmanji neposluh, odnosno ne slaganje s provođenjem naredbi države kažnjava se oduzimanjem djeteta. Možda se imaju bolji vrtići, ali daleko su baka i dida, s onim pričama o prošlosti rodnog kraja, starim uspavankama, igrama koje se samo s bakom i didom mogu igrati… Daleko je ono nešto što te definira kao dijete krša, ili dijete ravnice, čovjeka gena kamenih.

Također postoji jedan drugi problem: ljudi postavljaju POSAO kao božanstvo. Ispada da je važno samo imati POSAO i ako imaš posao, onda si spašen. Znaju mi doći roditelji pa kažu: „O velečasni, samo da mi djeca imaju posao!“ Nije važno ništa drugo, nemaju nikakav drugi cilj. A što kasnije od te zarade? Novac im služi za provod. I tako godinama. Ne žene se, ne udaju, nego rade i troše na sebe. I roditelji su kao mirni. Važno je samo da im djeca rade i nije ih briga drugo. Vidimo i kako se situacija kod poslodavaca promijenila. Prije su poslodavci radije upošljavali bračno sređene muškarce i žene jer su znali da su ozbiljniji, odlučniji, odgovorniji… A sada je to obrnuto: radije se zapošljavaju samci ili gay osobe jer su bez obaveza i 24 sata dostupni za on-line radno vrijeme.“

Kao da Gospa vidi tragediju ovih naših klanjanja lažnim bogovima i vrijednostima, pa 2. listopada u zadnjoj poruci Mirjani govori kako je pravo bogatstvo zapravo imati duhovnost: a duhovnost znači poznavanje Isusove ljubavi i slijeđenje njegovih stopa. Gospa ističe da je samo DUHOVNO bogatstvo ono koje čini da se osjećamo dobro i koje nam omogućuje ispravan pogled na svijet, odnosno daje nam sposobnost vidjeti ljubav i dobrotu posvuda.

Primjer sv. Franje

Evo iza nas je svetkovina sv. Franje Asiškog. Slušajući iznova njegov životopis razabirem kako je vrijeme u kojem je živio sv. Franjo bilo jedno teško vrijeme za Crkvu. Kažu – crkva se bila obogatila, bila je izgubila žar, vjera joj se bila ohladila, otvrdnula su bila u njoj srca. I Bog progovara malenom Franji (u viziji ga šalje da popravi njegovu Crkvu) i velikom Papi Inocentu III. (u snu mu pokazuje kako će jedan siromašni fratar sačuvati crkvu od raspada). Bog je dakle intervenirao, nije dopustio da se njegova Crkva sruši, potakao je dvojicu ljudi koji su odigravši svoje životne misije, odredila jedan sasvim novi tijek povijesti Crkve i crkvenih redova.

Zar nije i danas jednako ili još gore stanje Crkve? Primjer sv. Franje pokazuje kako Bog svoju crkvu ne ostavlja. Trebamo li se onda bojati? Hoće li poslati nekog drugog sv. Franju i nekog drugog papu koji neće dozvoliti urušavanje Božjeg djela? Možda je danas taj Božji poziv drugačiji. Ne bira više samo jednog čovjeka jer je svijet sada širi, postao je jedno globalno selo. Sada je preko njegove Majke svatko od nas pozvan živjeti poniznost i svetost. Ovako Ona kaže: „Djeco moja, težite k svetosti ali u poniznosti, u poniznosti koja dopušta mome Sinu da preko vas čini ono što On želi. Djeco moja, vaše molitve, vaše riječi, misli i djela, sve vam to otvara ili zatvara vrata u Kraljevstvo nebesko. Moj Sin vam je pokazao put i dao vam nadu, a ja vas tješim i hrabrim.“ (2. 10. 2018.)

Danas svatko od nas laika može izabrati: hoće li biti sv. Franjo današnjeg vremena te svojom molitvom, riječima, mislima i djelima otvarati vrata Kraljevstva nebeskog i tako graditi onu neuništivu Božju duhovnu građevinu koja se ovdje na zemlji tek duhovnim očima može vidjeti, ili će svojom mlakošću doprinositi da se kamenja crkvenog duhovnog života polako urušavaju. Također svatko od svećenika ili klera može izabrati hoće li biti poput pape Inocenta III. koji je bio otvoren i poslušan Božjim nadahnućima ili će više slušati svjetovni duh koji je lakši, širi i neutralniji – ali definitivno vodi u rasulo.

Vremena su teška. U svakom pogledu. Mnogobrojni su izazovi, raskršća, odluke i obećanja. Ipak, za nas katolike ostaje vječna istina kako u svemu tome nismo sami. Kao i u vrijeme sv. Franje, tako Bog i danas progovara onima koji žele poslušati. Možda zato Gospa završava poruku Mirjani ovim riječima: „Zato, poslušajte me, imajte hrabrosti i ne posustajte. Hvala vam.”

Osmrtnice ba

Preporučujemo

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.