Čuvajmo se svetogrdnoga ispovijedanja

Pozvali su Isusovca p. Tranquillinija nekoj teško bolesnoj gospođi.

Pošao je vrlo žurno i ispovjedio je, ali kad je htio da joj da odrješenje, osjetio je kao neku željeznu ruku koja ga zadržava.

Gospođo, reče joj tada, - možda ste štogod zaboravili?
Nipošto, Oče! Ta već se osam dana spremam.
Pomolivši se malo, pokuša po drugi put, ali ga ista ruka ponovno spriječi.
Oprostite, gospodo, ponovi pater - možda se ne usuđujete ispovijediti koji grijeh.
Ta, što to kažete? Vi me vrijeđate! Zar možete sumnjati, da ja želim napraviti svetogrđe?
Po treći joj puta pokuša dati odrješenje, i ponovi se isto.
Nije mogao shvatiti, da se krije ikakva druga tajanstvenost u tom tako neobičnom slučaju, bacio se na koljena i plačući je molio gospođu da sama sebe ne izdaje i ne upropaštava.
Tada ona poviče: Oče, Oče, već je 15 godina da se iskreno ne ispovijedam!

Vidi, dakle, kako je lako naći one koji se svetogrdno ispovijedaju. Doista, Oče. Već drhtim od straha. Bolje je ovdje drhtati, nego tamo gorjeti. Zašto netko nema snage ispovjediti ono što je učinio. Ako nema hrabrosti, bolje ne ići na ispovijed. Potrebno je moliti za milost dobre ispovijedi. Molimo i za ispovjednika da ga Gospodin nadahne i pomogne penitentu…