U srcu Afrike, tako ranjive, tako zastrašujuće, a istovremeno tako predivne, tako dirljive, počinje jedna priča.

 

Dolaze stranci u jedno dječje sirotište udaljeno od prvog grada dalekih 100 kilometara. Oko sirotišta Beninska sela, kuće sagrađene od zemlje, životinjskog izmeta, palminih grana. Nema struje, nema tekuće vode, nema dovoljno hrane, nezamislivi životni uvijeti....

Djeca dočekuju svoje goste raširenih ruku, otvorena srca, s prekrasnim osmjehom na licu. Počinje igra djece i njihovih gostiju, za djecu potpunih stranaca. Smijeh, veselje do neba, to što su se stranci igrali s njima bilo je dovoljno da ta djeca u tom danu budu najsretnija djeca na svijetu.

U jednom trenutku stranac se prisjeća da u ruksaku ima napolitanke. Odlazi do časne sestre koja se brine za djevojčice u sirotištu (ne samo da se brine, ona ih odgaja, liječi, školuje, daje im budućnost koju nebi imali u toj surovoj, nezamislivoj sredini) i postavlja joj pitanje da li smije podijeliti napolitanke djevojčicama prije večere? Njezine oči pune umora nakon dugog i teškog puta su u trenutku zasjale. Odgovara: "Da, možete! Jako će se razveseliti."

Stranac kreće prema djevojčicama, ali ga časna sestra zaustavlja i vrlo ozbiljnim glasom govori: "Pazi, svakoj djevojčici možeš dati samo jednu napolitanku, nama je to luksuz koji si vi ne možete zamisliti. Ne mogu pojesti sve danas, uostalom nekoliko djevojčica je u selu, igraju se, mora ostati i za njih, a ako im date samo jednu napolitanku ostat će za sutra i prekosutra, onda će biti sretne više dana." Stranac prihvaća obrazloženje i trči prema djevojčicama. Ubrzo su se ispred stranca našle ispružene malene ručice. U očima veselje, iščekivanje, nogicama se nestrpljivo cupka po isušenoj zemlji. Sve djevojčice su dobile po jednu napolitanku. Ajme, koja sreća i veselje zbog jedne napolitanke. Nešto nezamislivo. Stranac se pita da li je to moguće? Ma, to je samo san.

Dvije malene djevojčice promatraju stranca, provirivaju kroz vrata da li dolazi časna sestra, nema je, dolaze do stranca i pružaju ručice i daju jasno do znanja da žele drugu, dodatnu napolitanku. Stranac sjećajući se upozorenja također provjerava da li dolazi časna sestra, zrak je čist. U ispružene ručice stavlja dvije dodatne napolitanke. Postavlja si pitanje što će napraviti s dodatnim napolitankama? Da li će ih odmah pojesti? Spremiti za poslije? Sakriti pred ostalim djevojčicama? Kako su djevojčice vidjele da ih stranac promatra nisu se usudile pojesti niti svoju prvu napolitanku.

Stranac nastavlja igru s drugim djevojčicama i promatra sreću koju su izazvale obične napolitanke. Krajičkom oka i dalje prati što rade dvije djevojčice s dodatnim napolitankama. Nakon što su pojele svoju prvu napolitanku pljesnule su svojim malenim mršavim ručicama, nešto su povikale i sve djevojčice su u trenu dotrčale do njih, a one su svoje druge, dodatne napolitanke počele razdvajati po slojevima i dijeliti. Stranac je sada uvjeren da je to san, to je samo bajkovita priča! Ne može biti stvarnost! Ne mogu biti gladne takvih stvari, tražiti ih za sebe i potom dijeliti.

Djevojčica ponovno prekida strančeve misli. Ostao je samo jedan tanki sloj napolitanke, a dvije djevojčice nisu dobile svoj maleni dio, djevojčica koja je dijelila prepolovi taj tanki sloj na dva dijela i svaki da jednoj djevojčici, a ona koja je tražila ostane praznih ruku sa smješkom na licu od uha do uha i nastavlja igru kao da se ništa nije dogodilo.

Stranac trči prema časnoj sestri i u šoku i veselju prepričava što se dogodilo. Časna sestra blijedo gleda stranca i govori: "Pa to je sasvim normalno. Nije to ništa posebno. Mi smo naučeni dijeliti. Kada smo gladni, gladni smo zajedno, kada imamo hranu jedemo zajedno."

Stranac si misli – to nije normalno, barem nije uobičajeno. Kada smo mi podijelili nešto što nam je u tom trenutku bilo neprocjenjivo? Te napolitanke za njih nisu bile samo obične napolitanke, one su bile uzrok neizmjernog veselja i sreće i to su podijelile. To je bilo nešto prekrasno, riječima neizreciv osjećaj, to doživjeti... to mora da je san, u toj zastrašujuće materijalno siromašnoj Africi nešto toliko dirljivo, ali ne to nije samo san, to se uistinu dogodilo. Ja sam taj stranac, ja sam to doživjela. To je prelijepa i tako dirljiva Afrička stvarnost. Od tih djevojčica cijela materijalno bogata europa pa i svijet mogu puno naučiti. Kada bi bar htjeli! Svijet bi bio puno, puno ljepše mjesto za život...

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.