ČUDESNA MALA SVETICA Ukazala joj se Majka Božja, a u dobi od tri godine oživjela je majčinu sestru

Sveta Ruža (Santa Rosa da Viterbo) rođena je u talijanskom gradu Viterbu (Lazio) 9. srpnja 1233. kao kći pobožnih i siromašnih roditelja Giovannija i Caterine.

Već kao djevojčica imala je mistične doživljaje, a u dobi od svega tri godine oživjela je majčinu sestru. Bila je dobrodušna, a naročito je voljela ptice. Redovito ih je hranila kruhom, a roditelji su joj to branili jer su bili siromašni. Jednom su je uhvatili kako nosi u rupcu kruh, ali dragi Bog je učinio čudo i kruh se pretvorio u pregršt ruža.

Kad je jednom išla na izvor po vodu razbila je vrč, ali ga je potom čudesno sastavila. Voljela je pohađati crkve, osobito rado slušala propovijedi, a već s deset godina i sama je propovijedala po ulicama i trgovima. Teško bolesna doživjela je viđenje. Ukazale su joj se duše bliskih preminulih osoba, a potom i Majka Božja. Marija ju je ozdravila i uputila da uđe u Treći franjevački red. Ruža je poslušala te je već idućeg dana obukla odjeću franjevačkih trećoredica. Nakon što se posvetila dragom Bogu, pretvorila se u putujuću propovjednicu. Pozivala je kršćane na pokoru i pokajanje, upozoravajući ih na opasna krivovjerja koja su prijetila jedinstvu Crkve.

Grad Viterbo je tada bio podijeljen na careve i papine pristaše, a pojavili su se i krivovjerni propovjednici koji su unosili mnoge zablude i nerede. U tom metežu Rosa, jednostavna, čista i oslobođena svakoga interesa, pozivala na povratak Kristu te na ljubav i poštovanje prema Crkvi. Bila je zbog toga prognana u Soriano nel Cimino i Vitorchiano. Proročica, činila je brojna čudesa pa je pored ostalog ozdravila ženu slijepu od rođenja, obratila okorjelog krivovjerca i neozlijeđena prošla kroz užareni oganj i plamen. Tražila je više puta da je u Viterbu prime u samostan klarisa, ali su je zbog siromaštva odbijali. Razboljela se i preminula u Viterbu, 6. ožujka 1251. Prema želji pape Aleksandra IV, njezinog velikog štovatelja, Ružini posmrtni ostaci preneseni su 4. rujna 1257. u samostan klarisa koji ju za života nije želio primiti. Papa Kalist III. proglasio ju je 1457. svetom. Časti se posebno kao zaštitnica od kožne bolesti pelagre te kao zaštitnica prognanika, trećoredaca, osoba koje nisu primljene u redovničke zajednice, franjevačke mladeži, cvjećara, ptica i grada Viterba.