»Bio je veoma živahan duh, solidna suda, profinjen, plemenit, okretan, graciozan.

Odlikovao se svojim vlastitim načinom mišljenja te elegantnošću i preciznošću u izražavanju.

Kad bi razgovarao s ljudima njegova otmjenost i blagost osvajala je duše i srca. Na njegovu licu i u njegovim riječima odražavalo se njegovo sjedinjenje s Bogom« – zapisao je o sv. Klaudiju La Colombiéreu njegov subrat isusovac, zadužen da posmrtno izda svečeve propovijedi.

Do tog sjedinjenja, potpunog predanja Kristu, sv. Klaudija, rođenog 1641. u obitelji bilježnika u francuskom mjestu Saint-Symphorien d'Ozon, vodio je »redovit« put u rastu vjere. Zarana je u sebi osjetio Božji poziv pa je sa sedamnaest godina stupio u isusovački novicijat u Avignonu. Završio je studij filozofije, potom teologije, položio i prve redovničke zavjete, pa je desetak godina bio profesor gramatike i literature. Bio je izuzetan propovjednik koji je najveću brigu vodio o tome kome se u određenom trenutku obraća, tako da uvijek bude razumljiv.

Nakon punih 16 godina redovničkog života, dolaze za sv. Klaudija dvije prijelomne godine. Tijekom redovitih duhovnih vježba godine 1674. svetac se obvezuje na poseban zavjet da će iz ljubavi prema Isusu vršiti sva, baš sva pravila Ignacijeve družbe, i to do u najmanju sitnicu. Nadasve zahtjevan zadatak još ga više čvrsne kao osobu, te nakon polaganja svečanih zavjeta 1675. godine, potpuno spreman stiže na svoju životnu zadaću u gradić Paray-le-Monial. Ondje preuzima službu rektora kolegija, ali puno više od toga, ondje sreće i poniznu redovnicu Margaretu Alacoque. Njoj je Isus u mističnim susretima objavio tajnu svoga Srca, te joj najavio slanje »vjernog sluge« i »savršenog prijatelja«. »Vjerni« i »savršeni« bio je upravo sv. Klaudije.

Svojim duhovnim vodstvom ulio je sigurnost i ohrabrio sv. Margaretu, kojoj su nerijetko i susestre predbacivale da ima priviđenja i sve izmišlja. Svojom mudrošću i utjecajnošću dao je istinski ugled njezinoj objavi, a propovijedima, pismima, te posebice »Dnevnikom« koji je objavljen nakon njegove smrti, silno je pridonio širenju pobožnosti Srcu Isusovu. Bespridržajno slijedeći to Srce, i sam se pretvorio u »srce«, osobu koja je životnim primjerom privodila ljude Bogu. Osobito je to pokazao u svojoj »engleskoj životnoj epizodi«, gdje je u doba vjerskih razdora vraćao stadu Crkve njezine izgubljene ovčice, zbog čega je 1678. strpan u zatvor gdje se razbolio od sušice. Umro je i pokopan 1682. u Paray-le-Monialu, blaženim ga je proglasio Pio XI, a svetim Ivan Pavao II. godine 1992.

RSS Feed

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.