„Izgubljeno pa nađeno...polomljeno pa sastavljeno“ Marija Husar Mlinac.

Preduvijet za pravu kršćansku ljubav je sloboda. Sloboda dvije osobe za odluku ljubavi. Tu slobodu daje samo čista Kristolika ljubav.

Danas to znamo, jer u Kristu ljubimo jedan drugoga i pripremamo se postati jedno u Njemu.

Kao mladi srednjoškolci zaljubili smo se jedno u drugo na prvi pogled. Mnogi bi rekli da je naša priča počela na pravi filmski način – ona i on potpuni stranci našli su se u isto vrijeme na autobusnoj stanici, pogledi su im se susreli, on joj je prišao frajerskim hodom i predstavio se, ona mu je poklonila svoj najljepši osmjeh, sekundu poslije došao je njezin prijatelj i ona je otišla. Nakon više od mjesec dana traženja jedan drugoga pronalaze se i stupaju u kontakt. Od tada postaju nerazdvojni kao prijatelji a kasnije i ljubavni par. Sve zvuči kao prekrasni romantični film. I bio je. Kuća na pijesku. Ljubav koja želi biti sama sebi dovoljna. Danas se sa smješkom prisjećamo tih vremena, tih pet godina zajedničkog odrastanja, putovanja, druženja i lijepih uspomena. Prekrasna priča ali utemeljena na svjetovnim, filmskim vrijednostima. Kako danas kažemo - gledali smo jedan u drugoga a ne naprijed, ne prema Kristu. Pokušavali smo jedan drugome ispuniti svaku želju, čežnju, prazninu i dati drugome svu ljubav a isto tako ju od drugoga grčevito očekivali. Tada nismo znali da tu duboku čežnju za ljubavlju i prihvaćanjem može dati samo Bog. Jer On je savršena ljubav. Ne mora naš cura/dečko/muž/žena biti savršen. To mjesto danas zauzima naš Bog.

Tako smo, pokušavajući jedno drugo a i sebe samog stavljati na prvo mjesto, ispred Boga i njegovih zapovijedi, živjeli pet godina. Znali smo da nešto nije dobro, ali što? Pa dobri smo katolici, idemo na nedjeljnu sv. Misu, više manje, držimo se većinu Božjih zapovijedi, a one za koje se ne držimo mislili smo, pa ljudi smo, ne možemo baš sve poštovati, mladi smo. Da smo samo tada znali što je čista ljubav u slobodi.

Prije dvije godine prvi puta smo posjetili Međugorje, ni ne sluteći koliko će taj odlazak (kao i ostali nakon njega) ostaviti traga u našim životima. Na nagovor Janinih roditelja otišli smo na izlet u Međugorje. Bio nam je to lijepi izlet, više turistički, manje duhovan. Barem smo tada to tako mislili. Ali Gospa je imala drugačije planove. Ona je čula vapaje našeg srca i duše, za koje ni mi u tom trenu nismo bili svjesni tj. nismo željeli biti svjesni i providila nedugo nakon našeg povratka iz Međugorja padanje svih naših maski, isplivavanje svih dobro zamaskiranih grijeha, strahova i problema na površinu. Naša fatalna ljubav srušila se kao kuća na pijesku. Naš temelj zaljubljenosti pukao je pod teretom grijeha i krivih odluka i postupaka. Danas znamo da je to bilo najbolje što se moglo dogoditi. Ostavljeni jedan od drugog, ranjeni svojim i grijehom drugoga počeli smo tražiti utjehu. Nakon lutanja i traženja u krivim stvarima našli smo je u Isusu Kristu u sakramentu ispovijedi, u Euharistiji, u molitvi krunice.

Svatko na zasebnom putu, a opet danas vidimo na paralelnom, doživio je svoje obraćanje.

„Životna ispovijed i suočavanje sa svim pa i s najsitnijim grijesima iz cijelog života, promijenila mi je život. Ušao sam u ispovjedaonicu kao i do tada, nabrojati grijehe, kratko izmoliti pokoru i kajanje i to je to. Živjeti isto dalje. Ali ovog puta bilo je drugačije. Izašao sam znojan i izmučen suočavanjem s vlastitim grijesima. Tada sam donio odluku o promjeni svog načina života. Odlučio sam prihvatiti Isusa u svoj život i polako mu dopustiti da me mijenja i oblikoje na svoju sliku“ – prisjeća se Lovro.
S druge strane Jana priznaje: „Zapela sam u začaranom krugu optuživanja Lovre za njegove postupke, propuste, mane i padala u ponor samosažaljenja, razočaranja i oholosti. Znala sam da nisam savršena i da imam svoje mane, ali sam se usmjerila na predbacivanje i nabrajanje Lovrinih. Sve dok jednog dana nisam sjela pred Gospin kip. U misli su mi počele dolaziti sve slike biblijskih scena i sva znanja o Marijinim postupcima, o tome kakva je ona bila žena. Kroz suze, shvatila sam da nisam ni blizu kao Ona. Shvatila sam da želim reći: „Neka mi bude po tvojoj volji“, da želim promijeniti svoj život i prihvatiti ulogu koju mi je Bog namijenio. Bila ona teška ili laka. U mjesecima koji su uslijedili počela sam mijenjati sebe, raditi na sebi, počela sam moliti Mariju da me pripremi za mog budućeg muža – tko god da on bio. Molila sam za milost oprosta, da i ja mogu oprostiti kao što je Otac moj nebeski meni oprostio. Svoje brige oko Lovrine i moje ljubavi trudila sam prepustiti u Božje ruke.“

To pouzdanje u Božji plan otvorilo je nova vrata našoj čistoj ljubavi. Naši susreti postali su nedjeljna sv. Misa. Naše duše i srca su se počela mijenjati a tako i naše misli i naša djela. Nakon tri mjeseca odvojenosti u vlastitim razmišljanjima i duhovni rast, kroz molitvu i preispitivanje donijeli smo odluku Ljubavi. Odluku oproštenja jedan drugome i sami sebi za sve loše stvari koje smo donijeli jedan drugome. Baš u to vrijeme prvi puta smo slučajno dospjeli na facebook stranicu Molitvene zajednice Srce Isusovo. Kao dar s Neba, Bog nam je preko nakane za krunicu tog utorka – novi početak i oproštenje – poslao poziv na Kamenita vrata. Sve nakane desetica kao da su bile usmjerene na nas, na našu situaciju. Sa zanimanjem smo gledali sve te mlade, nasmješene i otvorene ljude oko nas koji su se okupili tog utorka. Danas ti mladi kao i mnogi koji su se kasnije priključili naši su prijatelji, naša braća i sestre koji nas bodre i savjetuju, s kojima se smijemo i s kojima otkrivamo svijet i s kojima taj svijet želimo i drugima pokazati preko svojih djela. Tako smo i drugi puta došli u Međugorje sa zajednicom, što je bilo jedno potpuno drugačije iskustvo od prethodnog. Kao da gledamo drugim očima. I jesmo.

Kako don Damir Stojić govori: „Srce treba stalno obrezivati. Prava čistoća dolazi iz srca“. Tako smo i mi krenuli u našu svakodnevnicu, mijenjajući neke naše navike i stavove i zamjenjujući ih s odgovorima na pitanje „Što bi Isus na to rekao“?. Kako jedan naš prijatelj iz zajednice kaže „Reži brate, sve što nije od Isusa, reži da te ne sputava“. Tako je i bilo. Našu ljubav prema Bogu stavili smo na prvo mjesto i krenuli graditi kuću na stijeni, na vrijednostima uzajamne čiste ljubavi, poštovanja, opraštanja i razumijevanja karakternih i bioloških razlika muškaraca i žena.

Nakon godinu dana rasta u ljubavi, dugih razgovora o našoj budućnosti došao je i Taj odlazak u Međugorje i naše zaruke. Naše duše su se zaljubile. „U to vrijeme baš pred najavu putovanja Zajednice u Međugorje osjetio sam da je vrijeme, da želim da ostatak života provedemo zajedno i odlučio sam kupiti prsten i Janu pitati bi li željela biti moja žena. Mjesec dana planirao sam taj trenutak. Sve je bilo spremno. Kupio sam prsten i s braćom iz Zajednice dogovorio cijeli scenarij zaruka na Križevcu. Možete li zamisliti koliko sam bio uzbuđen i koliko mi je taj Križni put uspinjanja na Križevac trajao, kao da nikad da završi. Prije odlaska u Međugorje, bio sam nervozan i u strahu da Jana ne otkrije iznenađenje i nešto ne posumnja. Tako da sam sve tragove i više nego pokušavao zamesti. Jana srećom nije shvatila da ju namjeravam zaručiti ali je vidjela moju nervozu i naravno, protumačila je kako ne bi trebala.“

„Prije našeg odlaska u Međugorje primjetila sam Lovrinu nervozu i osjetila svojevrsnu nesigurnost. Nekako mi se činilo kao da se predomišlja oko naše budućnosti. Kratko je završavao sve moje inicijative da započnem neke teme o zajedničkim planovima, koje smo do sada s veseljem vodili.“ Uz smijeh se prisjeća Jana. „Kada smo došli u Međugorje na jutarnjoj kavi prije odlaska na Križevac jedan prijatelj rekao je da je poznato da Gospa rješava ljubavne situacije na način da se parovi koje odabere po njezinoj providnosti nakon Međugorja rastaju ili se odlučuju za brak. Odmah sam se prisjetila našeg prekida nakon prvog puta u Međugorju te sam Lovrinu nervozu prije odlaska u Međugorje protumačila analizirajući kao prava žena, da se on prepao braka i eto, sad ćemo vidjeti Gospu. Oooo, da sam, samo znala što me čeka za dva sata“.

Naše zaruke bile su prekrasne. Na putu do gore odlučili smo ostaviti sve negativne stvari na postajama križnoga puta i otvoriti put novim stvarima. „Od uzbuđenja sjećam se samo divne pjesme koju su naši prijatelji zapjevali kada je Lovro kleknuo

„Srce predajem ti“, veselja, suza radosnica i 10 razloga zašto Lovro želi provesti život samnom koje mi je na koljenima nabrojao.“

Danas se pripremamo za brak. Ostalo je još malo vremena do našeg datuma kada ćemo jedan s drugim podijeliti sakrament ženidbe, do 6. lipnja.

U razdoblju zaruka suočili smo se s raznoraznim kušnjama, ali svjesni napasti pred sklapanje sakramenta hrabro kročimo zajedno prema braku u ljubavi, vjeri, poštovanju i vjernosti. Gradimo kuću na stijeni, na Isusovoj živoj riječi, kako bismo odlukom za jedinstvo u Kristovoj ljubavi i milosti zajedno krenuli na put prema Vječnosti. Naša izgubljena i polomljena ljubav danas je nađena i sastavljena, kako je to jedino bilo i moguće, pod Kristovom zastavom.

Za više svjedočanstava kliknite OVDJE

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.