Jednog nedjeljnog jutra 1986. supruga Ann i ja odlučili smo otići na izlet.

Večer ranije nakon objeda Ann, koja je tada nosila blizance, otišla je u dnevni boravak sa šalicom čaja. Dvoje naše starije djece, Michael i Nichola pomagali su mi pripremiti stvari za izlet. Odjednom se začuo vrisak i odmah sam potrčao u dnevni boravak, Ann je ležala na podu.

Nekoliko godina ranije Ann je imala spontani pobačaj i prvo što mi je prošlo mislima bilo je da se ponovno dogodilo isto. Nazvao sam liječnika, no kad je on stigao Ann je bila potpuno ukočena, vrtjela je očima iskrivljenih ustiju. Liječnik je uzeo škare, prerezao odjeću i dao joj nekoliko injekcija. Uskoro je stigla i hitna pomoć i odvela ju u lokalnu bolnicu u Derryju.

Liječnički tim pregledao je Ann dok sam ja sjedio u čekaonici. Ubrzo su stigli i kazali mi: “Gospodine Mulrin, vaša žena će umrijeti najkasnije za pola sata. Ili ima veliko krvarenje u mozgu ili tumor na mozgu. Ne znamo točno što je od toga dvoje u pitanju ali, ako želite, možemo ju spojiti na aparate za održavanje života sljedeća dva i pol mjeseca dok blizanci ne napune 38. tjedana života. Ako ne potpišete odobrenje i vaša supruga i blizanci umrijet će u roku pola sata.”

U potpunom šoku potpisao sam dokument i tada su mi kazali da joj kažem zbogom; nisu znali hoće li me Ann čuti ili ne. Kad sam ušao u sobu gdje je ležala postelja je bila prepuna krvi, a moja supruga neprepoznatljivo deformirana.

Nakon što su ju spojili na aparate, izgledala je kao da leži u miru.

Te sam večeri otišao posjetiti majku i punicu. Majka mi je dala malu relikviju Padre Pija o kojem do tada nisam ni čuo. Stavio sam relikviju u džep na košulji i vratio se kući kako bi se pobrinuo da netko čuva naše dvoje djece. Sljedećeg sam dana nazvao poslodavca i uzeo bolovanje.

Dok sam prolazio pored naše stare kuće spazio sam kako je dvorište novog vlasnika prepuno ruža. Pomislio sam: “Ubrat ću nekoliko i položiti pred Gospin oltar u našoj crkvi”. No nekoliko trenutaka kasnije odustao sam i otišao dalje.

Ubrzo sam se prolazio mjestom zvanim William Street gdje se nalazila prekrasna cvjećarnica čiji je izlog bio prepun ruža. Ponovno sam dobio poticaj da bih trebao odnijeti ruže pred Gospin oltar. Kupio sam buket i odnio ga u kapelicu. Kad sam se sagnuo položiti buket, jedna je grančica zakačila sličicu Padre Pija s relikvijom u džepu košulje i sveta je sličica pala na pod pred oltar. Sagnuo sam se da ju podignem i izmolio molitvu za zagovor Padre Piju koja se nalazila na poleđini. Od tog trenutka u meni se rodila velika želja za molitvom.

Desetak je dana prošlo otkako se Ann srušila, no njeno je stanje ostalo isto.

Jedne večeri sjeo sam pored nje s relikvijom Padre Pija i poručio mu: “Slušaj, ako mi želiš pomoći, daj mi znak.” Potom sam kazao supruzi da mi stisne ruku, što je ona i učinila! Pozvao sam liječnika i medicinsku sestru da bi im rekao što se dogodilo, no oboje su rekli da si umišljam jer je to nemoguće. Kazali su da je klinički mrtva, ali da će za nekoliko dana stići poznati specijalist i potanko mi objasniti situaciju.

Taj je liječnik zaista i stigao kada su kazali i potvrdio prvotnu dijagnozu: “Vaša je supruga imala obilno krvarenje u mozgu ili tumor. Nemamo što više učiniti je ona je klinički mrtva, samo aparati održavaju vaše blizance na životu.”

Od tada je prošlo pet ili šest tjedana, a ja sam svakodnevno odlazio pred Gospin oltar polagati buket ruža i moliti se Padre Piju za zagovor.

Jednog su me dana liječnici upitali mogu li prebaciti moju suprugu iz naše bolnice u Belfast, na što sam pristao.

Naravno, i sam sam otišao zajedno s njom.

Jedne noći dok sam sjedio uz Annin krevet, medicinska sestra upitala me: “Gospodinw Mulrine, možete li nakratko izaći iz sobe?” Bilo je to oko dva sata u noći; odšetao sam do kraja hodnika, sjeo i počeo moliti krunicu. Nakon prve desetice ustao sam i krenuo nazad prema bolesničkoj sobi, no nešto me potaklo da se vratim i nastavim moliti. Na posljednjoj desetici krunice podigao sam pogled i ugledao nekoga kako ulazi u hodnik. Ne znam zašto, ali odmah sam ustao, potrčao za tom osobom i viknuo: “Oprostite, vi mene tražite.”

Nikada nisam upoznao tog čovjeka i nisam znao tko je. Uzvratio je: “Tražim čovjeka koji se preziva Mulrine.”
– To sam ja, odgovorio sam.

Čovjek se potom predstavio: “Moje je ime Michael Murray i zajedno sa svojom suprugom vodim Centar Padre Pija u Sjevernoj Irskok. Neka me žena nazvala prije otprilike pola sata i rekla da odnesem rukavicu Padre Pija Seanu i Ann Mulrime u Kraljevsku bolnicu.”

Zajedno smo otišli u Anninu sobu, a Michael je rekao: “Možda će te čuti kad govoriš, reci joj da smo donijeli relikviju.” Smjesta sam to učinio, potom smo položili rukavicu Padre Pija na njezinu glavu.
Usprkos svim cijevima kojima je bila spojena na aparate, Ann je zgrabila rukavicu, stavila ju na lice, blagoslovila se tri puta, a potom blagoslovila i trbuh gdje je nosila blizance. Potom je ponovno pala u postelju. Bio je to nevjeronatan trenutak, prvi pokret koji sam vidio otkako se srušila u dnevnom boravku.

Michael je sjedio sa mnom i ispričao mi neke činjenice o Padre Piju, a potom smo otišli, ja u sobu koju sam unajmio, a on svojoj kući. Sljedećeg jutra pošao sam do Annine sobe, no njezinog kreveta nije bilo. Pomislio sam da su je odveli na carski rez jer blizanci su bili dovoljno stari za porod, no tada mi je prišla medicinska sestra i rekla: “Liječnici su gledali sinoćnja očitanja s aparata i odveli ju operacijsku salu na ispitivački pregled.”

Kirurzi su otvorili mali dio tjemene kosti i kamerom oprezno gledali što je na mozgu. Nakon zahvata rekli su mi da je noć prije nekoliko većih krvnih žila puknulo te da se u samom središtu mozga nalazi zgrušana krv koja se ne može isisati. Također su poručili: “Nije nam jasno kako se to sinoć dogodilo jer ona je mjesecima klinički mrtva.”

Te sam noći krenuo u svoju sobu, no nisam mogao ući od snažnog mirisa ruža. Tek sam nekoliko godina kasnije saznao da je to znak prisutnosti Padre Pija.

Nakon što je nekoliko dana provela na odjelu intenzivne njege, Ann je vraćena u svoju bolesničku sobu. Na opće iznenađenje, u roku nekoliko dana, otvorila je oči, počela govoriti i micati se.
Liječnici su ju skinuli sa aparata za održavanje života kako bi vidjeli što će se dogoditi. Sve je bilo u redu, jedino što su mogli kazati bilo je: “Zbilja nam nije jasno kako se sve ovo dogodilo”.

Ann se uskoro dovoljno oporavila pa su ju iz Belfasta mogli vratiti u bolnicu u Derry, gdje je samo tjedan dana kasnije rodila blizance. Svakim je danom sve više jačala i 23. rujna 1986., na blagdan danas svetog Padre Pija, ona i blizanci otpušteni su iz bolnice.

Uskoro smo zajedno otputovali u San Giovanni Rotondo zahvaliti se Padre Piju na zagovoru, a tamo smo upoznali i sada pokojnog Padre Allessija, svečevog tajnika i njegovatelja koji nas je zamolio može li se Annino ozdravljenje istražiti u postupku proglašenja svetim Padre Pija.

Liječnici su ispitivali slučaj više od pet godina i svi su se redom složili kako je modernom medicinskom znanošću nemoguće razjasniti što se dogodilo.

Na kraju, Ann i ja pozvani smo na svečanost proglašenja blaženim Padre Pija i Ivanu Pavlu II. u ime svih Iraca poklonili cvijeće. Također smo pozvani i na svečanost kanonizacije, a sada često odlazimo na hodočašća kao zahvalu.

Ann i ja nikada ne govorimo da se dogodilo čudo, svima ponavljamo da je to velika Božja milost koju nam je podario po zagovoru Padre Pija.

(svjedočanstvo Seana Mulrinea)

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.