Teologa, svećenika, arheologa i natporučnika Hrvatske vojske, koji još ima i istančan ukus za modu, zaista je teško spojiti u jednoj osobi. Ali sve je to, ma i još puno toga, don Ante Žderić (36) iz Rogotina, koji je posljednjih šest godina bio na službi u crkvi sv. Marka u Makarskoj.

Prije nekoliko dana u toj istoj crkvi ovaj osebujni svećenik predstavio je i svoju prvu zbirku pjesama duhovne tematike "Onkraj vidljivog". No, da se vratimo na tri nespojiva fakulteta koja je don Ante Žderić završio.

- Prvo sam na Filozofskom fakultetu u Zadru završio studij arheologije i povijesti, a nakon njega sam odradio vojni rok te u nastavku završio i vojnu školu za pričuvne časnike. Kao student uključujem se u rad Arheološkog muzeja i to sam djelomično nastavio i kao svećenik jer je na arheološkom terenu trebao tehnički crtač, a ja sam oduvijek bio dobar u crtanju. U to vrijeme sam radio i kao novinar, a ustvari sam svoj studij jednim dobrim dijelom sam financirao. Pisao sam za Narodni list, Zadarski list, Zadarski tjednik i "Jutarnji", i to uglavnom o religiji i kulturi - govori don Ante, koji dodaje kako je u međuvremenu završio služenje vojnog roka, a onda njegov život ide u skroz drugom smjeru.

- Nakon odsluženja vojnog roka i vojne škole ponuđeno mi je da ostanem djelatna vojna osoba. Ali Bog me odveo u drugom smjeru i upisujem se na Katolički bogoslovni fakultet u Splitu - kazuje nam don Ante, koji je i po izgledu i razmišljanju te načinu života jako zanimljiva osoba i neuobičajen svećenik.

- A kad ste osjetili svečenićki poziv?

- Roditelji su me odgajali kao svi drugi roditelji svoju djecu u jednoj seoskoj sredini. Nisu mi nametali vjerske vrijednosti kao osnovu, već one humane. Tako da ne mogu reći da sam odgojem usmjeren svećenstvu. Svećenički poziv je u meni počeo sazrijevati krajem srednje škole i za vrijeme studiranja u Zadru. Po onoj svetoga proroka Jeremije - "O Jahve, Gospode, ti me zavede, i dadoh se zavesti", kaže nam don Ante Žderić i pojašnjava dalje da je oduvijek volio liturgiju i obrede u crkvi.

- Vjerojatno sam već kao dijete u vjeri, na djetinji način, doživljavao utjelovljenu bajku i shvaćao da je ona nešto posebno. Danas, kao svećenik razumijem da se Bog i time služio da zagolica srca - govori nam don Ante, koji je još kao dijete bio dosta miran, ali i, dodaje, "prgav" te sa snažnim stavom o svemu, kojeg se ne boji izreći.
Zaredio se 2008. godine. Kao svećenik prve dvije godine bio je u konkatedrali sv. Petra u Splitu, nakon čega je šest godina bio na službi u crkvi sv. Marka u Makarskoj. Trenutno je na ispomoći u crkvi sv. Marka jer čeka radnu vizu kako bi mogao otići na službu u Ameriku.

- Otkud Amerika, don Ante?

- Priča je počela prije tri ljeta kada je kod mene u Makarsku došlo poslanstvo naših ljudi iseljenika s Novog Zelanda koji su inače porijeklom iz mog rodnog mjesta. Došli su me moliti da dođem u Auckland voditi Hrvatsku katoličku misiju. Misije su, jednostavno rečeno, naše župe u inozemstvu za iseljenike. To pitanje sam ostavio po strani, a u međuvremenu sam se povezao s našim iseljenicima u Kanadi i SAD-u te ih nekoliko puta u posljednje dvije, tri godine i posjetio. Budući da naša svaka misija i hrvatski iseljenici žele izvornoga hrvatskoga govornika, i oni su mene pitali da im dođem na službu u Los Angeles - prepričava nam najnovije događaje u svom životu don Ante.

Dobiva mandat za hrvatsku inozemnu pastvu od nadbiskupa, međutim, u međuvremenu se svećeničko mjesto u Los Angelesu popunjava. Don Antu to, naravno, nije obeshrabrilo jer, kaže, puno je misija u kojima se traže svećenici za službu.

- Trenutno čekam radnu vizu jer su u SAD-u crkvene službe registrirane kao radna mjesta i moram je imati. Kad mi odobre vizu i kada se iskristalizira novo radno mjesto - odlazim u SAD - veli don Ante.

- Naši ljudi su bili oduševljeni što je Crkva preko svećenstva pokazala brigu za njih, pogotovo jer su se jako razočarali u naše državne institucije. Amerikanci imaju bitno različitu kulturu od naše i teško ju je uopće i uspoređivati s našom. Ali, ako imaš stav da je najvažnije biti normalan čovjek, što je svakako moj stav, onda će te ljudi prepoznati.

- Hoće li vam biti teško otići iz Makarske?

- Definitivno sam bokun srca ostavio u Makarskoj. Već sam razmišljao što ću ljudima reći u oproštajnoj misi. Ali svećenici se u svojoj službi nauče na sve. Mi, nažalost, nemamo svog doma, na neki način smo nomadi i naši životi su posvećeni narodu.

Don Antu su izvrsno prihvatili mladi, kojima se očigledno zna približiti svojim modernim načinom razmišljanja i življenja...

- Nisam ja savršen niti sam ikakav čarobnjak. Dapače, uvijek sam se smatrao običnim. Moj stav je da nitko ne može živjeti izvan svoga vremena. Moje vrijeme je sada, ne za sto godina ili prije sto godina. Želim po svemu pripadati ovom vremenu - po kulturi, načinu odijevanja te načinu ophođenja s mladima. Jer svaki bi drugi pristup bio anakron. Mladi su prihvatili taj moj stav kao svoj. Smatram da im ne treba nametati nikakav sustav. S mladeži treba dijalogizirati, i to tako da si u slobodno vrijeme odjeven u skladu s ovim vremenom i kulturom, da se s njima baviš sportom, te da im na vjeronaku ne držiš predavanja, već razgovaraš s njima kako bi se čulo i njihovo mišljenje - otkriva nam svoj način pristupa koji je već godinama uspješan.

- Podržavaju li Crkva i kolege svećenici vaš način života koji je, ajmo tako kazati, dosta moderan?

- I Crkva je od Drugog vatikanskog krenula s posadašnjenjem. Teško je očekivati od svećenika koji su stariji i koji su formirani u drugom vremenu da se na zalazu svoga radnog i životnog vijeka mijenjaju. I to treba razumjeti. Naravno, postoje i razlike između sela i grada, sjevera i juga, pa tako i sredina. Međutim, smatram da je važno živjeti u svom vremenu, prihvaćati ga kao svoje i tek tada u njemu možeš nešto napraviti.

- Aktivni ste i u sportu. Kojim sportovima se bavite?

- Prije sam se bavio plivanjem i vaterpolom i moja sezona kupanja traje od početka svibnja do kraja listopada. Godinama već idem u teretanu koja je moje mjesto razbibrige i susreta. To je mojih sat i pol vremena i u dvorani sam stekao jako puno prijatelja. Posebno mi je drago kada tamo sretnem i krizmanike koji osjećaju potrebu da mi se jave i koji žele pokazati da i oni idu u teretanu i brinu o sebi, radosno će ovaj osebujni svećenik.

Don Ante je uz sve svoje hobije i zanimanja i velik zaljubljenik u daljine. Putovanja ga, kaže, ispunjavaju i svakome bi preporučio da putuje. Posjetio je brojne zemlje i prešao skoro svaki djelić od istočne do zapadne Europe.

- I kao laik i kao svećenik koristio sam svaku priliku za putovanje i upoznavanje ljudi. Čak sam nekoliko puta i posudio novac za putovanja kako ne bih propustio priliku koju sam imao u tom trenutku - otkriva nam još zanimljivosti o sebi don Ante, kojeg je inače i nekoliko modnih agencija tražilo da se počne baviti manekenstvom. Međutim, manekenstvo ga, iskreno kaže, nikada nije zanimalo.

- Uvijek sam više volio privatnost, ali rado surađajem i imam jako puno prijatelja iz tog modnog svijeta. Iako se ipak nisam odlučio baviti manekenstvom, smatram da je teološko mjesto i teretana i sportska dvorana, ali i modna pista.

'Izrađujem ikone i molim bojom'​

Crtam, oblikujem i slikam i već sam kao dijete u prizemlju naše kuće imao nekakvu svoju radionicu. Taj dar sam za vrijeme svog duhovnog zvanja više usmjerio vjerskim temama, a uvijek me kršćanski istok koji je mističan više zanimao nego kršćanski zapad.

Ikone su specifične za taj istok, one nisu realne slike, već su teologija u boji. Kao svećenik sam dobio i dozvolu služiti svetu misu po bizantskom obredu za grkokatolike, a izradi ikona učio me jedan grkokatolički svećenik u nekoliko tečajeva. Izraditi ikonu za mene znači moliti bojom. S vremenom sam ikone darivao tako da su rasute po svim krajevima svijeta, a najčešće je na njima Presveta Bogorodica.

'Pišem otkad znam za sebe'​

Godine 2011. u Splitu sam izdao Meditacije Križnog puta 'Za tobom, Kriste', koje su doživjele dva izdanja, a u nekoliko stručnih časopisa objavio sam stručne radove iz područja arheologije, teologije, liturgike i povijesti. Kad sam pripremao propovijedi i meditacije za klanjanja, činilo mi se da bi bilo dobro kada bih ulomke iz toga objavio na Facebooku radi nevjernika i onih koji nisu u mogućnosti doći u Crkvu. Već sam znao i da imam dar za pisanje pjesama, jer pišem otkad znam za sebe, pa sam u stihove pretakao misli iz Svetog pisma.

S vremenom su spontano nastajale pjesme i gotovo se svaka od njih temlji na riječi i gesti. Mislio sam da bi pred odlazak iz Makarske bilo dobro da pjesme stavim u tiskano izdanje kao dar župljanima. U strahu i velikom drhtanju tu ideju sam povjerio Ankici Ravlić, profesorici hrvatskoga jezika i književnosti, koja je nakon pročitanih pjesama samo rekla: 'Ovo mora ići' i predala mi već napisanu recenziju.

Knjigu sam posvetio svojim roditeljima koji su najvažniji ljudi u mom životu, a posebno sam ponosan što je moj profesor s Katoličkog fakulteta don Ante Mateljan, koji je teolog, pjesnik i pisac, pohvalio moju prvu zbirku pjesama. To mi je poticaj za dalje, a u planu je izdavanje moje knjige propovijedi.

don-ante-zderic.jpg

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.