Đavo me se boji jer sam ružniji od njega, zafrkavao se na račun svog izgleda katolički svećenik Gabriele Amorth, rado citiran po medijima, koji je umro u petak kao 91-godišnjak.

Novine su ga često i netočno predstavljale kao Papina egzorcista. Amorth jest bio ovlašteni egzorcist, istjerivač Vraga, ali njegova ovlast je vrijedila za Nadbiskupiju rimsku. Papa jest nadbiskup i metropolit Rimske provincije, ali njome tehnički upravlja kardinal vikar. Amortha nije bilo u Papinskom godišnjaku – ali on je i predsjednik Međunarodne udruge egzorcista, te sigurno medijski najeksponiraniji istjerivač Vraga. Po nekim brojkama i daleko najuspješniji – iako brojke i tu plešu valcer.

Prije osam godina pripisivale su mu da je istjerao Vraga iz oko 30.000 osoba – što je više i od poslovične legije (preciznije: oko tri divizije). Lani su, pozivajući se na njegove riječi, objavili da ih je bilo 50.000. Sada, netom je umro, broj je poskočio na 60.000: šest divizija.

'Vrag se mora bojati...'

Dugogodišnji stampin vatikanist Marco Tosatti, koji je s o. Amorthom prijateljevao dvadesetak godina, kaže da je „don Gabriele bio ne samo dobra osoba, nego i odličan svećenik, veliki komunikator i neumoran borac protiv Nečastivoga, a istodobno obdaren velikim smislom za humor“. Egzorcirao je, kažu, i petkom i svetkom, pa i o Božiću i o Uskrsu, i po osam i više sati dnevno, savršeno realan, veli Tosatti, „i kada su se pred njim odvijale pojave koje bi ustrašile svaku inu osobu“.
„On se mora bojati, a ne ja“, objašnjavao je svoju staloženost pred vragom.

Da je bio komunikator – bio je: da nije bilo oca Amortha, po novinama ne bi izišlo – ni na talijanskome ni na engleskome – valjda ni desetina članaka o egzorcizmu.
A istjerivanjem Vraga se počeo baviti relativno kasno, u itekako zreloj dobi. U knjizi objavljenoj prije četiri godine o. Amorth je obznanio kako je postao egzorcist. Otkrio je da je prvi susret s đavlom imao u rimskom Antonianumu 1987. uz pomoć nekoga hrvatskog franjevca koji ga je pozvao radi opsjednutoga talijanskog seljaka. A onda ga je pozvao da se time i službeno bavi tadašnji kardinal vikar Ugo Poletti, pa je to ostao i pod njegovim nasljednikom Camillom Ruinijem.

Iskustva mu nije manjkalo ni ranije: radio je kao novinar te pisac i urednik publicističkih izdanja. Tko je ikada radio u redakciji zna o čemu govorim (ali ni akademska sredina nije uglavnom ništa manje paklena u međuljudskim odnosima).

Poslije njegove smrti više se osoba javilo da posvjedoče kako ih je o. Amorth oslobodio. Jedan od njih, običan radnik, veli da ga je Vrag zaposjeo kad je upao u neki okultistički kružok.
Amorthu ga je uputila prijateljica, pa je pristao. Za egzorcizam – tvrdi Crkva – važno je da žrtva sama hoće osloboditi se. Sve je počelo jednostavno: molitvom. Odmah je pao u trans, tvrdi radnik, pa je po tome o. Amorth zaključio da je zaista opsjednut. Ipak, nije počeo ništa s njime dok liječnici specijalisti nisu utvrdili da nije bolestan. Istjerivanje je trajalo, u redovitim seansama, šest godina. Amorth je, naime, objašnjavao da je egzorcizam ozbiljan i dug proces, da ponekad trebaju godine za tjeranje Vraga iz čovjeka.

Iako je o Sotoninoj nazočnosti neumorno govorio, za Amortha se nije moglo reći da vidi Vraga svugdje.

Prije dvadesetak godina, kada se razmahala psihoza pošto je otkrivena sljedba „Sotoninih dječaka“, kasnije pravomoćno osuđena za nekoliko ubojstava i inih ružnih zločina, talijansku javnost uzbudio je događaj u Bologni, gdje je trogodišnji dječak – precizno opisavši prostoriju i osobe – optužio članove sljedbe „Sotoninih dječaka“ da su ga stavili u lijes s truplom mrtve starice, te da su ga zlorabili u svojim seksualnim divljanjima na „crnoj misi“. Sumnja se da su bila zlorabljena i druga mala djeca, no da je samo mali Federico bio dovoljno već umno razvijen da iznese detalje.

Katolička crkva je upozoravala u to doba vjernike da iza najnovijih sotonističkih skandala u Italiji stoji osobno Sotona, utoliko opasniji ukoliko ljudi vjeruju da on ne postoji.
Sotonizam je osobito razglašen na talijanskom Sjeveru, pa neki Torino smatraju vragometnom prijestolnicom Evrope.
Sa svime time nije se šaliti – poručio je tada vjernicima glavni tajnik Talijanske biskupske konferencije, mons. Ennio Antonelli, potonji kardinal. Kaznenim aspektima tih događaja treba se baviti pravosuđe, rekao je Antonelli, ali i Crkva mora upozoriti da je u te pojave osobno umiješan Sotona, Nečastivi, Knez tmine, dakle Antikrist. tj. Vrag, odnosno Đaval.


Svećenici koji ne vjeruju

„To su granični slučajevi, ali oni postoje, kao što postoji bogohulstvo te svjesna mržnja Boga“, rekao je Antonelli novinarima.
Teolog i demonolog Corrado Balducci u rimskoj Repubblici tvrdio je da je problem i u tome što „sve više svećenika ne vjeruje u opstojnost Sotone nego kažu da su to srednjovjekovne teme, ali Đaval postoji i neke sljedbe ga slave, što koji put završava i ljudskim žrtvama“.

Otac Amorth je pak mnio tada da su neke od tih „sljedbi dobar povod da se organiziraju kupleraj, orgije i promet drogama, premda strogi sotonistički obredi ne predviđaju te djelatnosti“.
Naprotiv, nije slučajno što postoji veza između kulta Sotone, silovanja i spolnog promiskuiteta, rekao je Antonelli, upozoravajući da „i sama Biblija prikazuje kult idola kao svojevrsnu prostituciju“.
Teolog o. Balducci pak kaže da je „seks mamac koji se, zahvaljujući svojoj nagonskoj snazi, koristi za prozelitizam. Tipičan obred na 'crnoj misi' je gola žena na oltaru, dok se profanirana hostija stavlja na njezina stidna mjesta, ali se zlorabe i maleni jer su nezaštićeni i jer je to teška uvreda Boga“.

Antonelli je ipak umirivao javnost ocjenom da je sotonističkih sljedbi malo i da izbjegavaju publicitet, a podržao ga je i o. Amorth, tvrdeći štoviše da je dio tzv. crnih misa samo krinka za običnu prostituciju.
Prijelaz iz XX. u XXI. stoljeće bio je u Italiji obilježen i nekim zapravo neshvatljivim ubojstvima, u obiteljima, čak u samostanima, što je bilo popraćeno medijskim talambasima, koji su izražavali (ili simulirali) zabrinutost crkvene i društvene javnosti u toj zemlji.

U Chiavenni su, na primjer, dvije djevojčice ubile redovnicu. U Novi Ligureu je tada 16-godišnja Erica Nardo ubila majku i brata uz pomoć svog „zaručnika“.
Analizirajući te slučajeve, neke su talijanske novine pisale i o đavolskom utjecaju na ta ubojstva, a to je tada spremno potvrdio i o. Amorth.

Sotonizam se, po njegovu uvjerenju, sve više širi, osobito među mladima. „Mladi su navikli čitati i gledati filmske grozote te slušati sotonističku glazbu, tako da i ne misleći na sotonizam podliježu igrama đavla, koji igra zakulisne igre kako ga ne bi otkrili“, objasnio je 2001. u intervjuu za Vatikanski radio.
On smatra da su tome krivi roditelji, koji svojoj djeci sve omogućuju i dopuštaju, a i društvo, koje među mladima možda i nesvjesno potiče okultizam i sotonizam.

O. Amorth kao primjer navodi brojne diskoklubove, u kojima prevladava „sotonistička rock-glazba“. Sve se to, objašnjavao je, temelji na imperativu: čini što hoćeš, bez obzira na moralne propise, samo da doživiš uzbuđenje. Prema mišljenju o. Amortha, takvu moralnom odgoju morali bi se suprotstaviti prvo roditelji, ali podjednako i građanske vlasti.U sadizmu djevojke, koja je u Novi Ligureu zajedno sa svojim mladićem noževima doslovno izmasakrirala majku i brata, o. Amorth je vidio izravan utjecaj Đavla.

O. Amort je naveo u razgovoru s novinarom Vatikanskog radija kako samo u Italiji postoji 800 sotonističkih skupina, kako brojne trgovine slobodno prodaju sve što je potrebno za vradžbine. Uzrok tomu širenju sotonizma o. Amorth vidi u praznini koja nastaje među mladima uslijed pomanjkanja vjere i ljubavi. Tu bi prazninu, poučavao je, morali „popuniti prisni obiteljski odnosi, povezanost s vjerom, ideali i vrednote koje bi trebalo jače usaditi u mlade“. Nije precizirao ni kako, ni čime.
Međugorje je dobar primjer kako ni razglašeni egzorcisti, sa svim krizmama Rimske crkve, ne moraju biti suglasni oko toga gdje se Nečastivi krije, a gdje ga se snažno bije.


Rasprava o Međugorju

Prije osam godina je mons. Andrea Gemma, koga je sv. Ivan Pavao II. postavio 1990. za biskupa Isernije i Venafra u Moliseu, prelomio štap nad Međugorjem kao „dijaboličnim fenomenom“, kako je izrijekom rekao u intervjuu za Catholic News.
Biskup-egzorcist je naglasio da se „u Međugorju sve događa u funkciji novca: hodočašća, noćenja, prodaja suvenira. Na taj način su se lažni vidioci, zlorabeći dobrodušnost siromašaka koji onamo odlaze vjerujući da idu u susret Bogorodici, potkožili financijski, udomili i vode život za koji je malo reći da je bogat.“

O. Amorth je, međutim, nekoliko godina ranije, posjetivši Međugorje, ondje rekao: „Međugorje je tvrđava protiv Sotone. Sotona mrzi Međugorje jer to je mjesto obraćenja, molitve, životne preobrazbe. Uvijek sam razumio Međugorje kao nastavak Fátime. Prema Gospinim riječima u Fátimi, da smo molili i postili ne bi bilo Drugoga svjetskog rata. Nismo je poslušali i zato je izbio rat. I ovdje u Međugorju Bogorodica često poziva na molitvu za mir.“

K vragu i Harry Potter

I Harry Potter je bio na tapetu Amorthove bitke protiv nečastivoga. Dok mnogi pedagozi po svijetu smatraju da je Harry Potter obrazac za poučavanje o hrabrosti i prijateljstvu, a nadasve o borbi dobra protiv zla, o. Amorth je izjavio: „Iza Harryja Pottera krije se pečat Kneza Tmine, Đavla.“

Egzorcist je to obrazlagao konstatacijom da se u knjigama J. K. Rawling o Harryju Potteru nalaze bezbrojni pozitivni navodi o magiji, da se pokušava podvaliti „lažna razlika“ između bijele i crne magije. Amorth naglašava da ta razlika „ne postoji, jer svaka magija je obraćanje Đavlu“. K vragu s njom.
Doduše, ni u tom pogledu u Vatikanu, za razliku od gospodskog Kastora, nisu svi istoga mnijenja.

Bivši pomoćni biskup u Grazu Gerhard Maria Wagner ocijenio je da je saga o Potteru sotonistička.
I bivši prefekt vatikanske kurijalne Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger smatrao je, dok je bio na toj dužnosti, da je svaki roman o Harryju Potteru antikršćanska propaganda. Ratzingeru se još 2003. obratila njemačka obraćenica na katolicizam i spisateljica Gabriele Kuby, poslavši mu svoju knjigu „Harry Potter – gut oder böse“ (Harry Potter – dobar ili zao), uz molbu da ocijeni njezin rad. Kuby smatra – kako smo još tada pisali – da J. K. Rawling „emocionalnom manipulacijom i intelektualnim omamljivanjem zaobilazi čitateljevu sposobnost da razlikuje dobro i zlo“.

Kardinal Ratzinger odobrio je gledišta koja je iznijela Gabriele Kuby, otpisavši joj kako je „dobro što ona prosvjećuje puk o Harryju Potteru“, jer te knjige sadrže „podmuklo zavođenje“ i iskrivljivanje kršćanstva u još nesazrelim dušama. Podaci o Ratzingerovu gledištu bili su na internetu sve dok kardinal Ratzinger nije izabran za papu.

Prije sedam godina, uoči tadašnje svjetske premijere filma „Harry Potter i princ miješane krvi“, snimljenoga po šestoj knjizi sage Engleskinje J. K. Rawling, vatikanski oficiozni dnevnik Osservatore Romano objavio je prikaz tajnika uredništva Gaetana Vallinija, uvodničara i filmskog kritičara.
Kritika je pozitivna, pa je Valliniju ovo najbolji od dotadašnjih filmova o Harryju Potteru. On naglašava da je opreka između dobra i zla iznesena „kristalno jasno“, da je poruka da dobro mora nadvladati nad zlim, iako to katkad iziskuje napor i žrtve.

„Među inim“, piše u kritici, „u ovom filmu mješavina nadnaravnog suspencea i romantizma – Harry, Ron, Hermione i ostali mladi učenici u Hogwartsu počinju ćutjeti zov strastî – dostiže ispravnu ravnotežu, čineći vjerodostojnijima dogodovštine protagonistâ, koji se suočavaju s istim problemima kao i njihovi 'bezjački' vršnjaci.“
Osservatore je godinu i pô ranije, u povodu posljednje knjige u sedmodijelnoj sagi, donio dva suprotstavljena mišljenja, sugerirajući da nema jednoznačan sud o fenomenu Harryja Pottera.

Anglist Edoardo Rialti sa Sveučilišta u Firenzi suglasio se sa svojedobnim gledištem pape Benedikta XVI. da to djelo "kvari još neoblikovane duše mladih kršćana ", dok je katolički esejist Paolo Gulisano ocijenio da se "iza izvanrednih pustolovina različitih likova može nazrijeti autoričina antropološka vizija", da Rawlings u "postmodernom i individualističkom" svijetu "želi mladom čitatelju obznaniti da je dobro 'činiti dobro'".

Protestantski pastor George Bender u Pennsylvaniji bacio je nekoliko godina ranije knjigu o Potteru na simboličnu lomaču, zajedno s Disneyjevim Pinocchiom, te snimcima Brucea Springsteena itd. Katolička hijerarhija nije nikada išla tako daleko, ali nije štedjela kritike.

Hrvatski franjevac Josip Blažević je 2001. u knjizi „Proroci novog doba“ argumentirao da se i knjige o Harryju Potteru ubrajaju u književnost „new agea“, da su one svojevrsna magijska inicijacija. Blažević je ocijenio ipak da autorica ne iznosi otvoren prijezir spram kršćanstva, ne napada ni vjeru ni moral, te da prizori u romanima o Potteru nisu vjerodostojna interpretacija zbiljskih magijskih iskustava.

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.