Dana 26. siječnja 1972. nad Čehoslovačkom se srušio zrakoplov JAT-a u kojem su svi putnici i članovi posade poginuli, osim stjuardese Vesne Vulović, koja je bila u “repu aviona”.

Na popisu putnika bila je i Ivanka Segetlija, mlada nastavnica iz Valpova, koja je, jer je zaspala, zakasnila na taj let, i tako joj je život, kako voli reći, poklonjen.
Udata je za Francuza kojeg je upoznala kod kolegice koja joj je priredila “farewell party” prije povratka kući. Živi u Parizu, gdje je je upoznala hrvatskog misionara o. Božidara Nagy, koji joj je predstavio danas bl.Ivana Merza. Ivanka je i danas velika štovateljica Ivana Merza i proimicateljica njegova štovanja.

Božje čudo

Avion se srušio. Strahuje se da nitko nije preživio. Anica se osjećala slomljenom i paraliziranom. Ona je Ivanki kupila kartu. Pred očima joj je stalno titrao datum povratka na karti, a u duši je tek tinjala nada, možda je njena mlada kolegica ipak živa.

Ovdje Radio Zagreb. Slušate jutarnje vijesti. Nažalost, počinjemo s tragedijom koja se jučer dogodila. JAT-ov avion, koji je letio na liniji Kopenhagen-Zagreb-Beograd, srušio se nad Čehoslovačkom. Strahuje se da nitko od putnika i članova posade nije preživio nesreću. Istraga je u toku.

Anica, mlada nastavnica, koja se upravo spremala krenuti u školu, skamenila se! Pred očima je vidjela povratnu avionsku kartu, koju je kupila kolegici s kojom je radila, a datum povratka bio je upravo jučerašnji dan! Premda su bili zimski praznici, nastavnici su morali dolaziti u školu i sređivati administrativne poslove, tako da je Ivanka, nastavnica matematike, imala samo “produženi vikend” za posjet Danskoj, gdje joj je živjela prijateljica. Željela je “bar nakratko”, i dok je još mlada i slobodna, vidjeti svijeta i putovati, jer joj je sudbina namijenila jednoličan život u sivoj i bilo kakvim sadržajima siromašnoj provinciji.

Tu je provinciju Anica sad doživljavala kao neizdrživi teret. Hodala je ulicama kao sjena, strah ju je bilo suočiti se s Ivankinim ocem, s kolegama i kolegicama na poslu. Osjećala se slomljenom i paraliziranom. Ona je Ivanki kupila kartu u “Generalturistovom” uredu. Pred očima joj je stalno titrao datum povratka na karti, a u duši je tek tinjala nada, možda je njena mlada kolegica živa. Voljela je Ivanku: bila je tek koju godinu starija, i njoj, kao početnici, velika pomoć u radu i u druženjima. S njom je razgovarala o glazbi, modi, filmovima, o knjigama i o umjetnosti, dok su ostale kolegice mahom razmjenjivale recepte, “Burde” s modnim krojevima, “Praktične žene” i “Bazare” s predlošcima i uzorcima za vezenje, pletenje i tapiserije. Tih su godina na cijeni bili i gobleni, pa je njihov kolega, markantni i strogi nastavnik matematike dušu odmarao uz sheme vrlo zahtjevnih goblena. Kako je škola u kojoj su radili bila velika, s više od tisuću učenika, bilo je više nastavnika istog predmeta. Ivankin otac, također nastavnik matematike radio je s njima. Bio je ponosan na svoju kćer: pametnu, vrijednu, mladu, lijepu, nenametljivu, a kako je bio udovac, bila mu je sve na svijetu nakon što se sin oženio. I učenici su voljeli svoju nastavnicu, koja je iskakala iz stereotipa. Nije, poput ostalih nastavnica i djece, nosila kutu, koju su djeca iz dna duše prezirala (sputavala je njihovu individualnost i posebnost), nego je, mimo svih pravila, u školu dolazila u mini suknji, dotjerana, našminkana, uvijek kao da je upravo sišla s modne revije. Imala je urođen smisao za lijepo i znala ga je živjeti puninom. Bila je oličenje mlade intelektualke, vrlo bliska njihovu pogledu na svijet. Uostalom, u tome je bila bliska i s Anicom. I njoj su školski stereotipi bili mrski.

Kad je ušla u zbornicu, svi su već pričali o nesreći. Nije imala hrabrosti suočiti se s pogledom Ivankina oca, koji još nije došao, nego je odmah uzela Dnevnik svoga razreda i s isprikom da će u kabinetu sabranije raditi, otišla u sobičak pored svoje učionice. Situacija je bila više nego mučna. U njezinoj duši tinjala je nada… “Možda je ipak živa!”

Kad se Ivanka nakon dva dana pred njima pojavila, nisu mogli a da u nju ne gledaju kao u čudo! Njezin otac im je rekao da mu se telefonom javila i da je živa, ali sad ih je zanimao svaki detalj ovoga istinskog čuda. I ispričala im je…

Preživjela pad s 10 kilometara visine i umrla od starosti

Večer uoči odlaska prijateljica joj je pripremila iznenađenje. Pozvala je nekoliko mladića i djevojaka između dvadeset i trideset godina na oproštajnu večer i tako su, uz vino i pjesmu, slavili do duboko u noć, do jutra zapravo. Ivanki se najviše svidio jedan mladi Francuz s koji je pokušavala komunicirati rukama, očima, gestikuliranjem, jer ona ne zna francuski, a on ne zna ni jedan drugi jezik, osim francuskog. Kad je išla na počinak, već je bilo gotovo jutro… Probudila se i u trenu shvatila da je njezin zrakoplov već iznad Europe! Prespavala je vrijeme potrebno da stigne na aerodrom. “Nesavjesnost”, “neodgovornost”, “neozbiljnost”, kako joj je predbacivala savjest, kad je čula vijesti na radiju, u trenu su se pretvorili u duboku, neiskazivu zahvalnost Bogu! Ta njezina “nesmotrenost” i “nesavjesnost” – spasile su joj životi. U duhu je klekla pred lik Gospe Bistričke i zahvalila joj za, sad je to jasno shvatila, poklonjeni život! Odmah se javila ocu da ne brine!

Smireno, proživljeno, znalački i radosno Ivanka je pričala kako ju je bl. Ivan Merz obogatio i promijenio joj život. U Parizu je srela o. Božidara koji joj je približio ovoga mladog hrvatskog sveca i intelektualca. Za nju je svaki tekst koji je pročitala bio otkriće i obogaćenje.

Svi u zbornici su je slušali bez daha. Složili su se da je to pravo čudo! Iako se nitko nije usudio reći da je to Božje čudo.

Na kraju školske godine njezin razred priredio je prekrasan oproštaj svojoj razrednici koja je živjela njihove snove, pogotovo djevojaka. Udala se za Francuza i otišla u Pariz živjeti zauvijek! Pravi “happy end”, kao u ljubavnim filmovima!

Nakon “mnogo gora i godina”, u nekom gradu Anica je gledala HTV Dnevnik, kad je poskočila od iznenađenja: “Pa to je Ivanka! Naša Ivanka! Moja Ivanka!” Dopisnik iz Pariza govorio je kako se u Parizu, u povodu 100. obljetnice rođenja budućeg blaženika Ivana Merza održava simpozij, na kojem su govorili mnogi teolozi i kulturni djelatnici, između ostalih i koordinatorica svih hrvatskih škola u Francuskoj, gospođa Ivanka… Anica nije zapamtila novo prezime, ali je prepoznala svoju kolegicu. Ostala je ista. Lijepa, dotjerana, znalački našminkana, i, bez ijedne bore – prava dama. Govorila je o bl. Ivanu Merzu! Anici je to bila pravo čudo. Veće od onoga koje je Bog učinio kad joj je spasio život, i spriječio je da putuje zrakoplovom koji se srušio nad Čehoslovačkom, prije više od dvadeset godina.

 

Ljeto je bila prelijepo i šetanje uz Dravu ugodno, jer u Osijeku nije bilo komaraca. Šetalište je bilo puno, što šetača, što mladih na “skateboardu”. Kad su se prepoznale, jednostavno su jedna drugoj pale u zagrljaj. Ivanka je bila sa svojim mužem. Upoznala ga je s kolegicom iz nekih davnih vremena i sjele su, uz kavu, da malo popričaju. Anica joj je rekla kako ju je vidjela na TV-u i dodala: “Samo pričaj! Sve me zanima!”

Smireno, proživljeno, znalački i radosno Ivanka je pričala kako ju je bl. Ivan Merz obogatio i promijenio joj život. U Parizu je srela o. Božidara koji joj je približio ovoga mladog hrvatskog sveca i intelektualca. Za nju je svaki tekst koji je pročitala bio otkriće i obogaćenje. “U tako kratkom životu toliko je toga napisao i napravio da čovjek jedva može povjerovati. Otkrio mi je istinsku ljepotu, koju sam cijeli život tražila, a nisam bila svjesna da je to Bog. Bog je istinska i jedina Ljepota!” – dodala je… Njezino lice je tu, istinsku ljepotu, jednostavno zračilo. Anica nije imala što dodati. A ni Francuz, Ivankin muž, koji je samo šutio, premda je u međuvremenu naučio hrvatski jezik… Jer jedinoj, istinskoj ljepoti, Ljepoti Božjoj, zaista se nema što dodati!

RSS Feed

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.