Povodom početka gradnje nove crkve sv. Josipa Radnika, u Borovu naselju u Vukovaru, narod. hr donosi  ratnu priču branitelja Stipe Mlinarića koja je itekako vezana za povijest ovog mjesta ali i ove crkve.

Stipo Mlinarić bio je jedan od 18-orice branitelja, pripadnika Turbo voda koje je okupio Blago Zadro, a koji su bili uključeni u obranu Vukovara. Zapovjednik voda bio je Blagin sin Robert Zadro, a zamjenik Mile Mlinarić. Turbo vod je bio smješten s desne strane Trpinjske ceste u Slavonskoj ulici. Vod je s Blagom Zadrom odlazio na ispomoć po cijelom Vukovaru i Borovu naselju. Turbo vod prati Blagu i do njegove pogibije u Kupskoj ulici 16. 10. 1991., gdje pogiba i prvi pripadnik Turbo voda, Zvonko Mlinarić, pokušavajući izvući mrtvo tijelo Blage Zadre. Turbo vod djeluje do samog pada grada gdje se zadnji povlači u kombinat Borovo. Neki pripadnici odlaze u proboj dok neki odlaze u logor. Šest ih je poginulo: Mile Mlinarić, Zvonko Mlinarić, Antun Baćo Šimić, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan, Robert Zadro.

Priča je podijeljena u nekoliko dijelova. Prvi dio možete pročitati OVDJE, drugi dio OVDJE, treći dio OVDJE, i posljednji dio u nastavku teksta.

Pepelnica 2017. godine

Počinje korizmeno vrijeme, nikada se u korizmi nisam odricao cigareta, alkohola, slatkog i ostalih bedastoća. Ionako to ne konzumiram. Uvijek si odredim neko djelo, dobro djelo te me to ispuni. U ovoj korizmi odlučujem da pomognem koliko mogu da se izgradi crkva Sv. Josipa u Borovu Naselju za koju je proljetos počelo iskapanje temelja. Na tu me je odluku vjerojatno ponukalo ono što sam svojim očima vidio kako su 91. rušili crkvu Gospe Fatimske. Sada bih isto htio gledati s ovim istim očima kako se gradi crkva Sv. Josipa. Oku je uvijek ugodnije gledati kako nešto nastaje nego nestaje, barem po mome mišljenju. Odlučujem da ću uzeti na sebe to da ću obilaziti po cijeloj Hrvatskoj župe i lobirati kod župnika da pomognu, da se ujedine za crkvu Sv. Josipa.

Prije Uskrsa bio sam u Vukovaru i rekao pateru Vjenceslavu Janjiću svoj zavjet u korizmi i pitao ga za njegov blagoslov. Pater mi je dao svoj blagoslov i u razgovoru mi ispričao kako su branitelji iz Imotskog, firma braće Galić, iskopali temelje za crkvu besplatno. Tada još više dobivam snage da nastavim svoj put. Svaka čast dečkima iz Imotskog, za svaku pohvalu, ali ja sam vukovarac i trebao bih bar jednako kao i oni pridonijeti, ako ne i više. Ali kako ja nisam član niti jedne stranke, čak nisam član niti jedne braniteljske udruge, na što sam jako ponosan, pitam se hoće li ovo da obilazim župe s motorom po Hrvatskoj i animiram župnike biti dostatno?

Opet čovjek čudne bijele brade i mudre glave mi otvara neke vidike. Pater Matić, župnik iz Palmotićeve zove me da idem s njegovom braćomu u posjet Vukovaru i da im budem neka vrsta vodiča. Kakva milost za mene – 20 Isusovaca i ja idemo u Vukovar. Polazak je u 7 sati ispred bazilike, dolazim malo ranije jer nikada ne kasnim u životu. Tmurno je jutro s malo kiše. Ne poznajem nikoga osim patera Matića, gledam okolo da ga vidim i zamjećujem čovjeka čudne bijele brade, pretpostavljao sam da je pater Ike Mandurić ali nisam bio siguran. Vidio sam ga na televiziji i na nekom portalu ali uživo mi je nekako ružniji. Naravno, šalim se. Dolazim do njega i upoznajemo se. Teško tko na mene ostavi jak dojam i to odmah dok se rukujemo. Ali taj čovjek je imao izuzetno čvrsti stisak ruke, pogled direktno u oči i iskreni smiješak. Osjetio sam silnu pozitivnu energiju u njemu.

Izlet u Vukovar je bio za mene posebno lijep, obišli smo Ovčaru, groblje, slavili svetu misu u crkvi Sv. Filipa i Jakova, obišli crkvu Gospe Fatimske. Pričao sam im kako sam gledao kada je MIG ispustio bombu i srušio ju, ali i kako nije uspio uništiti kip gospe koji je u ruševinama proveo osam godina. Mi borci smo te 1991. godine otišli, neki na nebo, a neki u logore, ali gospa je ostala, čekala nas je, znala je da ćemo opet doći. Poginule je čekala na nebu, a nas žive na zemlji, a to samo majka Božja može.

Proveli smo prekrasan dan, razgovaram putem s paterom Ikeom o svemu i što više s njim razgovaraš, više te oduševi. Jednostavan je, direktan ali izuzetno pametan i mudar. Znao sam da ovo nije naše zadnje druženje, osjetio sam to. Uvečer dolazimo pred baziliku i pozdravljamo se. Oni se meni zahvaljuju i ja njima. Oni ne znaju što je meni značilo provesti 12-13 sati s 20 Isusovaca u molitvi krunice, pjesmi i razgovoru. Dolazim doma i odmah na internetu ‘proguglavam’ Ikea, ne mogu čekati sutra. Nisam bio umoran od puta, nešto me baš tjera, nešto mi govori da ću naći ono što tražim već jako dugo. Prvo što otvaram je članak gdje Ike opisuje onu noć na Markovom trgu kada je bio braniteljski prosvjed, piše kako je osjetio da nisu bili samo prosvjednici i policija nego još netko, neki čudan osjećaj, baš taj osjećaj sam i ja osjetio pri predaji u Vukovaru.

Nismo bili samo mi i četnici, još je netko morao biti, osjećao sam to. Pater Ike jednostavno to sažima u jednu riječ, susreo sam zlo, sotonu. Sada sam siguran da je sotona bila one tri krvave noći u mome Vukovaru. Ona je vodila četnike i JNA na krvavi pir po Vukovaru, morali su oni imati njegovu pomoć, nisu oni toliko pametni da naprave onakva zlodjela. Netko ih je vodio kroz to iako ih to ne opravdava nimalo. Taj osjećaj jeze sam osjetio one večeri kada su nas zarobili. Tada mi sotona nije padao na pamet, nisam o njemu niti razmišljao, a on to i voli. To je njegova najveća smicalica, da ga se ni ne sjetiš, da ne postoji, kada to čovjek povjeruje on pobjeđuje.

Nakon nekoliko dana dolazim u „Palmu“ , dolazim na misu koja se održava petkom navečer kada pater Ike propovjeda. Slušam ga kako komunicira s mladima, kako im na nekakav samo njemu znan način prilazi, otvara ih u vjeri, radi s njima, druži se, a mladi su s njim na ti, vole ga. Bio sam i dan prije odlaska mladih u Vukovar na susret Hrvatske katoličke mladeži. Vidio sam silnu pozitivnu energiju kod mladosti. Bili su tamo i mladi iz Berlina. Oni su mi još draži. Ta mladost tako daleko od svoje domovine, a tako je voli i ljubi. To je iskrena i čista ljubav, to je dugačija ljubav nego kada to govore političari. Njih slušam i čujem samo isprazne riječi, dok ovi mladi ne govore nikakve riječi već osjećaš da svom svojom dušom vole ovu napaćenu državu. Gledam tu mladost u prepunoj bazilici, imaju od 18 do 25 godina, raspjevani, puni energije.

Vraća me to u rat, u Slavonsku ulicu, u moj Turbo vod. Istih smo godina bili kao oni sada, prolazi mi kroz glavu kako bi se oni ponašali u ratu, kako bi reagirali u neljudskim uvjetima. Zamišljam da se oni nađu u situaciji kakvoj smo mi bili, u gradu od 40 000 stanovnika koji je bio u totalnom okruženju, bez vode, bez struje, bez kafića i trgovina, bez policije jer je i policija bila s nama na položajima. Moj grad je tada bio prepušten samo ljudskim vrijednostima branitelja koji ga brane. Protiv sebe smo imali sve vrste četnika bez ikakve ljudske vrijednosti. Imate JNA bez imalo samilosti i imate dojučerašnje „komšije“ pune mržnje.

Sve ovo me čini ponosnim kad se sjetim momaka iz Turbo voda, ostali su i u takvim uvjetima ljudi, mladi ljudi puni energije i mladenačkog žara, ali s vrijednostima čovjeka. Još smo nešto imali te 1991. godine. Imali smo vođu, imali smo Blagu Zadru. Uvijek ta mladost mora imati vođu i to od Boga. Mi smo imali vođu u obliku Blage Zadre, a i ova mladost što se sprema na hoočašće u Vukovar ima vođu, vođu čvrste bijele brade, patera Ikea.

Dva vremenska razmaka od četvrt stoljeća, druge okolnosti, ali ista mladost i isti žar. Sad nije Bogu hvala rat, ali znam da će i ova mladost pobijediti. Imaju vođe, ne samo patera Ikea, nego mnogo svećenika koji su shvatili gdje je snaga i energija. Moraju imati svoje vođe da ih pravilno usmjere. Silno sam bio ponosan na 30 000 mladih u Vukovaru. To je snaga koja će očuvati ovu našu Hrvatsku, nisu uzalud prolili svoju krv mladi momci 1991. godine. Vrijedilo je ne zbog političara već zbog današnje mladosti. Zato crkva Sv. Josipa u Borovu Naselju treba okupljati vukovarsku mladost, da je pozitivno usmjeri kroz život. Zato je kip gospe Fatimske ostao netaknut u ruševini, Gospa je čekala svetog Josipa da joj se pridruži u ovom napaćenom i okrvavljenom gradu. Zajedno će bditi nad ovim gradom i bit će zaštita da se onaj koji je bio na padu grada 1991. nikada više ne vrati.

Ipak je Sv. Josip zaštitnik cijele naše lijepe države Hrvatske, a ja kao obični mali čovjek dat ću sve od sebe da se crkva napravi. Bog mi pomaže u tome. Uvijek mi nekog pošalje. Sada mi je poslao čovjeka čudne sijede brade, mog Ikea, koji mi pomaže i koji će mi pomoći da uspijem, da sebe ne razočaram. On sjede brade ali mudre glave će me pridržavati u ovoj mojoj zadnjoj bitki za Vukovar, za novu crkvu. Da pobijedim, da doživim da se skupa tamo pomolimo za one koji su dali svoje živote a i za ovu mladost koju on okuplja. Da njima ostane da se u njoj druže i pjevaju, nikad više da ratuju. Na kraju molim sve ljude koji mogu pomoći da se crkva Sv. Josipa sagradi, da pomognu. Hvala im. Od srca im hvala.

Prilozi za pomoć pri gradnji crkve sv. Josipa Radnika mogu se uplatiti na sljedeći kunski i devizni žiro račun:

Rimokatolički župski ured svetog Josipa, Vukovar
IBAN: HR52 25000091 50 11 4221 8
SWIFT: BIC Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ZAGREB: HAABHR22

RSS Feed

Osmrtnice ba

molitveni-zid.gif

najnovije-vijesti-broj-1.jpg

knjiga-fra-tomislava-pervana.jpg

posalji-svoje-svjedocanstvo.jpg


marijine-ruke1.jpg

molitveni-program-u-medugorju.jpg

katolicko-glasilo-mi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.